76 GODINA NAKON AUSCHWITZA Pravednici među narodima iz Dalmacije 1. dio

SPLIT – U Holokaustu je s područja Hrvatske stradalo oko 75 do 80 posto Židova. Dan je sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti, a ujedno i međunarodni dan sjećanja kojim se želi podsjetiti na sve žrtve nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata, pa i najveće sramote hrvatskog naroda, tzv. nezavisne države Hrvatske.b27. siječnja obilježava 76 godine od oslobađanja najzloglasnijeg logora smrti Aushcwitza, tragom hrvatskih Pravednika među narodima krenuli smo potražiti iste u našoj Dalmaciji.

115 Pravednika među narodima koji dolazi iz Hrvatske znao je zlu reći “NE!”, tu tako jednostavnu i tako tešku riječ na pravom mjestu i u pravo vrijeme. I uz antifašistički pokret, osvjetliti obraz cijelom hrvatskom narodu. Ne stoji uzalud na medaljama za Pravednike među narodima ispisana židovska poslovica: “Tko spasi jedan ljudski život, kao da je spasio cijeli svijet”. Imajte to na umu! I ne zaboravite!

Obilježeni Židovi

Dvadeseto stoljeće bilo je krvavo i nasilno. Započelo je genocidom nad Armencima prvim sistematskim genocidom koji se uzima kao okvir za ponašanje svih ostalih genocida, a završilo je genocidom u Ruandi 1994. godine. Prije 20.stoljeća bilo je pokušaja masovnog istrebljenja cijelih naroda, ali niti jedan pokušaj likvidacije nekog naroda s lica zemlje po svojim metodama upravo “konfekcijskim i industrijskim, pedantnim, birokratskim kao i okrutnim” u kojima je pogaženo svako ljudsko dostojanstvo i najposlije oduzet sam život, nije došao tako do izražaja kao u masovnom uništenju židovskog naroda tijekom II.svjetskog rata. Niti prije, niti poslije čovječanstvo se sa tako perfidnim, “maštovitim” i svirepim metoda uništavanja života na Zemlji nije srelo!

Ali, dođu tako neka vremena, kako je zapisao nobelovac Ivo Andrić, “kada čovjek ne prepoznaje sam sebe. Niti po svojoj plemenitosti, niti po svojoj okrutnosti”. Sve što u tzv.normalnim vremenima dok “zlo još nije šetalo Zemljom” čuči i spava na dnu “ladice ljudske duše” u tim nemirnim vremenima ispliva na površinu, kako kod pojedinca tako i kod naroda. Kada se ljudi u takvim vremenima pogledaju u ogledalo, neki se prestave sami sebe. Izobliče se od zla do neprepoznatljivosti. Sve malene zlobe, zavisti, mržnje, ogovaranja i svakodnevna tzv.mala zla oko nas odjednom dobivaju neke druge dimenzije. Dojučerašnji susjed, onaj isti kojeg smo ogovarali zbog “stila života” postaje nam neprijatelj kojeg treba “u najmanju ruku pomno obilježiti, prokazati”, a potom ga odvesti po voznom redu u logor i najposlije ga… Da, da. To smo mi. Mirni i dobri ljudi iz susjedstva. I opet Ivo Andrić reče: “Čuvajte se ljudi kratke pameti i tvrda i srca. Oni su najveća pokora čovječanstva”. Ipak, ima i onog soja ljudi koji su meki poput gline i golubinje ćudi,  koji ne mogu zatvoriti oči pred zlom i mirno srkati nedjeljnu goveđu juhu sa rezancima dok im njihovog susjeda odvode u smrt. Iako rijetki, oni su tu – među nama. Hrvatska, koja se ne može podičiti na svoju ulogu u II.svjetskom ratu s obzirom i na  dio stranica ustaške prošlosti, ima preko 115 Pravednika među narodima. U svijetu je ovu medalju od najviših instanci izraelskog naroda dobilo oko 23 tisuća ljudi.

Dalmatinci na strani dobra

Kako se 27. siječnja obilježava 76 godina od oslobađanja najzloglasnijeg logora smrti Aushcwitza, tragom hrvatskih Pravednika među narodima krenuli smo potražiti iste u našoj Dalmaciji.

– U Istri, Primorju i Dalmaciji situacija je tijekom Drugoga svjetskog rata bila bitno drukčija nego u kontinentalnoj Hrvatskoj, s obzirom da su ovi dijelovi Hrvatske tada bili pod bitno različitim režimima: talijanskom okupacijom, odnosno, ustaškom vlašću. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., pa do ljeta 1944., stanje u Dalmaciji je za civile svakodnevno postajalo sve teže. S jedne strane tu su bile opsežne ratne operacije na oslobađanju od ustaša i okupatora, s druge nedostatak hrane. U Dalmaciji i Primorju našao se tada jedan dio židovskih izbjeglica s kontinentalnog dijela tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH), koja je dio svoje jurisdikcije tada proširila na bivšu talijansku priobalnu zonu, te je život tih izbjeglica bio u dvostrukoj opasnosti: kao civila i kao Židova. Spas se našao u zbjegu koji su savezničke snage organizirale za dalmatinske civile: u egipatski El Shatt sklonili su se od ljeta 1944. nadalje svi ugroženi, te im je u tom šatorskom naselju podignutome za njih na pijesku spašen život.

Nisam to analizirala, ali moguće je da je prema broju stanovnika postotkom manje Pravednika proglašeno iz Dalmacije, Primorja i Istre, a ako je to tako, tri su osnovna razloga. Prvo, talijanski fašizam je od 1938. godine bio uveo antisemitske zakone ali nije prakticirao uništenje Židova kao “rase”, te u razdoblju talijanske okupacije nije bilo razloga da neki nežidov skriva židovske izbjeglice od vlasti i time postane Pravednik. Drugo, nakon kapitulacije Italije, većina židovskih izbjeglica je ili otišla u partizane ili bila zaštićena u El Shattu, pa i tada uglavnom nije bilo potrebe za skrivanjem židovskih izbjeglica. Treće, NDH se u kontinentalnom dijelu Hrvatske održala do kraja rata, a njezini vlastodršci, ustaše, do posljednjeg su trenutka uništavali Židove kojih su se mogli domoći, te je u tome dijelu Hrvatske tijekom sve četiri godine trajanja NDH bilo mnogo razloga za skrivanje Židova u domovima i ustanovama nežidova. – kazala nam je to mr.sc. Julija Koš, vanjska suradnica Yad Vashema u Zagrebu.

“Mala skromna fešta u potkrovlju “Belvija”. Više uzvanika nego Židova. Njih tridesetak, uglavnom starijih žena. Nikor nima manje od pedeset godin. (…) Od brojne kolonije u Splitu ostalo je trideset famiji sa niti sto članova. (…) U centru pažnje su dvi starice, dvi časne sestre – Cecilija i Karitas iz reda sestara Milosrđa. Za vrime rata u Splitu su spašavale židovsku dicu. Pozvane su u Izrael da bi in prešidente države preda najviša odličja. Povelja pravednika, ali starost, bolest i nisu išle. Došla je stoga prešidente Jevrejskih općina iz Beograda da in uruči visoka priznanja. (…) Sestre pravednice dobivaju svoje medalje i povelje. Da su u Izraelu, u Jeruzalemu bi u Aleji pravednika posadile stabla. (…) Časne sestre su spasile čitavu jednu porodicu i niku curicu Mediku i jednog malog Albahariaj kojeg su zvali Bata…Pričaju mi kako su one bile u samostanu uz bombama porušenu crkvu svetog Petra. Nije bilo teško sakriti djecu jer su držale obdanište i bilo je puno djece… One su samo činile svoju kršćansku dužnost.”

Ovo su fragmenti članka Miljenka Smoje, objavljenog u nedjelju 29. listopada 1989. godine u Slobodnoj dalmaciji, a u povodu dodjele medalja Pravednika među narodima časnim sestrama Ceciliji i Karitas Jurin iz reda Sestara milosrdnica. U ratnim godinama 1941-1944 Cecilija je bila nadstojnica samostana sv. Josipa. Bilo ih je trinaest časnih sestara i u to su vrijeme vodile brigu o pedesetak djece. Među njima je bilo i devetero židovske – Aleksandar i Erna Papo, Iso Poljokan i već spomenuta djevojčica Medika neka su od njih – no da su to židovska djeca osim Cecilije znala je još samo njezina rođena sestra koja je isto bila časna majka, Karitas Jurin, a koja je održavala tajnu vezu sa splitskom Židovskom općinom. Kako tajnu o židovskoj djeci nitko nije smio znati ona su podučavana kao sva druga djeca u katoličkom obdaništu. Mali Bata, pravim imenom Avraham Albert Albahari, stigao je u samostan sv. Josipa krajem 1941. godine. Imao je tada četiri godine, a sestrama ga je doveo ujak Salomon Moni Elazar (inače otac proslavljenog izraelskog generala Davida Dade Elezara), na preporuku splitske Židovske općine…

Sestre su židovsku djecu skrivale do oslobođenja Splita krajem 1944. godine

Zahvaljujući njima, ta su djeca preživjela rat i poslije odselila u Izrael. Bata, tj. Avraham Albahari postao je nastavnik, oženio se i ima četvero djece. Godine 1988. doputovao je u Split i posjetio svoje spasiteljice. Došao im je zahvaliti i pokazati “kako je narastao”. Tom je prilikom doznao mnogo toga što do taada nije znao o događajima koji su prethodili njegovu dolasku časnim sestrama Ceciliji i Karitas. Na inicijativu Avrahama Alberta Albaharija proglašene su časne sestre Cecilija i Karitas Jurin 1989. godine Pravednicima među narodima.  (Izvadak iz knjige Hrvatski pravednici, autorice Miriam Steiner -Aviezer)

U Splitu je pred Drugi svjetski rat bilo 284 Židova, od kojih je 114 ili 40 posto stupilo u Narodno-oslobodilačku vojsku. Od 114 sudionika, 82 su bili muškarci od kojih je stradalo 26, i 32 žene od kojih su stradale tri, tj. ukupno je poginulo 29 Židova u redovima NOV-a, a najveći broj je stradao na području Dalmacije.

“Ipak su Nijemci i ustaše u Splitu zatekli priličan broj splitskih Židova, ali treba reći da su to uglavnom bile žene, djeca i starci, te neki mlađi koji su bili bolesni ili nisu htjeli napustiti svoje stare roditelje. Od splitskih Židova u logore je odvedena i pobijena 121 osoba i to 22 djece, 52 muškarca i 47 žena, od kojih je 65 osoba bilo staro od 55 do 80 godina. Nijemci su najprije odveli muškarce, a žene i djecu (čak i dojenčad, op. p.) su odveli ustaše 11. ožujka 1944. g. kamionima, preko Imotskog u Jasenovac, odakle nitko nije izašao živ. Dakle, od 284 člana, židovska zajednica u Splitu izgubila je 150 članova ili 52,8 posto, preko polovine ih je poginulo, što u borbi, što u logorima. Osim onih koji su preživjeli rat u jedinicama NOV-a, rat je preživjelo i 49 Židova, neki u zbjegu, a prije bijega iz Splita Nijemci su pustili posljednje zatočene splitske Židove. Dvadesetak Židova spasio je šef zaraznog odjeljenja splitske bolnice dr. Mihovil Silobrčić, koji ih je sve do kraja njemačke okupacije zadržavao na svom odjelu kao bolesne, unatoč požurivanju Nijemaca i vlastitom riziku.”

Iz rada dr. Jakše Romana, Sudjelovanje splitskih Židova u NOR-u Jugoslavije (D. Kečkemet, Židovi u povijesti Splita, Split, 1971.)

Židove su prikupljali u današnjoj zgradi Banovine

Nijemci su u Split zajedno saustašama ušli 27. rujna 1943. godine. Istog dana kada su došli grad su oblijepili oglasima kojima vojna komanda poziva sve Židove da se odmah prijave u zgradu bivšeg hotela Ambasador. Onom tko se ne prijavi prijetilo se kaznom vješanjem, a ista je kazna čekala građane koji su bili uhvaćeni da skrivaju ili bilo kako drugačije pomažu Židovima. Prijaviti su se morali i oni koji su Židove držali kao podstanare. Uplašeni, Židovi su se poečli prijavljivati. Muškarci su odmah zadržani i poslani na prisilni rad – čišćenje obale od ruševina. Počela su i uhićenja. Većina uhićenih odvedena je u vojarne na Gripama,a neki stariji u zgradu znanu kao Banovina.

Kućevlasnici su odmah morali prijaviti sve stanove koji su tako ostali prazni. Zatvoreni su i svi židovski dućani i radionice. Na njima su osvanuli natpisi: Judenwohnung – Besclagnahme (Židovski stan – zaplijena), sve je ovjereno pečatom mjesnog komandanta. U listopadu, u noći sa 12. na 13. provedena je racija u kojoj je pohvatana većina splitske židovske djece i žena.

Svi su, njih 150, ukrcani na brod za Rab i odvedeni u Metković. Odatle su deportirani u Zemun, a iz Zemuna uglavnom u Auschwitz. Ono malo preostalih Židova, sve žene i djeca, uhićeno je u ožujku 1944. godine i odvedeno u Jasenovac, odakle se nitko nije vratio.

Splitski liječnik spasio dvadeset života!

Od svih tih ljudi spasilo se tek dvadeset, i to zahvaljujući dvojici liječnika: dr. Mihovilu Silobrčiću, predstojniku zaraznog odjela splitske bolnice i njegovu kolegi dr. Andriji Poklepoviću. Dr. Silobrčić je uspio na svom odjelu zadržati bolesne Židove sve do kraja njemačke okupacije grada, dovodeći tako u opasnost i vlastiti život.

Zahvaljujući plemenitom dr. Silobrčiću spašeni su: Ivan Singer, Abram Altaras, Benjamin Kabiljo, Erna Gleicher, Lenka Kabiljo, Saša Finci, Štefanija Halm, Frida Schaffer, Robert Pino Drutter, Paul Dittersdorf, Hugo Dittersdorf, Helena Dittersdorf, Ruth Dittersdorf, Rosa Steg, Berta Muller, mala Ingrid Berghoff i David Finci. No to nije bilo dovoljno da se dr. Silobrčić proglasi Pravednik među narodima, jer nije bilo izjave barem jednog živog svjedoka, jednog koji bi osobno potvrdio da ga je dr. Silobrčić spasio. (Objavljeno u knjizi Hrvatski pravednici, autorice Miriam Steiner -Aviezer).

Sve dok “jednog dana” na predsjednika Židovske općine u Splitu Eduarda Taubera nije stiglo pismo od Ruth Dittersdorf koja je detaljno opisala kako je njezinu obitelj i nju spasio u Splitu dr. Mihovil Silobrčić. Još dok je Eduard Tauber u Splitu tragao za preživjelim svjedocima istraživači iz Jad Vašema pronašli su u Izraelu Ruthina brata Paula Dittersdorfa. I on je priložio izjavu:” Dr. Poklepović bio je obiteljski liječnik. Spasio je mene dva put. Prvi put kad me je operirao zbog ozljede na nozi od zračnog napada i drugi put kad nas je sakrivao u bolnici”. Dr. Mihovil Silobrčić i dr. Andrija Poklepović više nisu živi, a ni roditelji Dittersdorf. Ruth Dittersdorf, udana Bean i dalje živi u Engleskoj, a njezin brat Paul Dittersdorf u Izraelu. Oboje su zasnovali obitelji i danas već imaju unučad. Na inicijativu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti proglašeni su dr. Mihovil Silobrčić i dr. Andrija Poklepović 1996 godine Pravednicima među narodima.

Na dodjeli medalje i povelje Pravednika među narodima dr. Mihovilu Silobrčiću u Židovskoj općini u Zagrebu bili su nazočni njegovi nećaci akademik prof.dr.sc. Vlatko Silobrčić, njegov brat (danas pokojni ) dr. Ivan Silobrčić i poznati diplomat i novinar, a njihov bratić Dobroslav Silobrčić. Oni su medalju poslali svojem rođaku ing. Marinu Silobrčiću u Split  s namjerom da medalja bude poklonjena Zaraznoj bolnici u Splitu, smatrajući njih svo troje “kako su je zavrijedili svi djelatnici zaraznog odjela u Splitu”. Međutim, kako nam je kazao Dobroslav Silobrčić “medalja je i danas ostala kao uspomena na strica njegovom bratiću u Splitu ing. Marinu Silobrčiću”.

Akademik prof.dr.sc. Vlatko Silobrčić jedan je od živih nećaka Pravednika među narodima dr. Mihovila Silobrčića. Posjetili smo ga u njegovom građanskom stanu u središtu Zagreba i od akademika Silobrčića doznali neke detalje vezane uz osobu njegova strica dobitnika medalje i povelje posthumno za svoja plemenita djela.

– Moj doživljaj strica, dakle, brata od mojeg oca, seže u moje djetinjstvo. Kada sam vrlo često bio na feriju u Splitu kod mog strica Mihovila, mi smo ga zvali Miće. Svaki dan smo išli poslije ručka, nakon što bi on malo odspavao, u kavanu i na putu od od njegove kuće do hotela Belvi koji je na Rivi u Splitu, gotovo svako dijete na putu je moj stric poznavao, jer je to bilo dijete koje je prošlo sve zarazne bolesti i koje je moj stric liječio. Tako da su moja sjećanja na mog strica jako lijepa i u svakom slučaju uvijek se na njih rado vraćam. – sa sjetom govori akademik prof.dr.sc. Silobrčić, te dodaje kako je njegov stric dr. Mihovil Silobrčić: “Postao liječnik nakon što je bio bolničar. On se u kasnim godinama posvetio studiju medicine. Očito je imao taj ljudski poriv da se bavi pomaganjem ljudima i bio je inače humanitarac. Pomagao je svima kojima je mogao. Tako da se njegov liječnički poziv uklapao jako dobro u njegovu narav kao čovjeka. I taj liječnički poziv je očito bio nešto što je jako dobro radio, jer je uvijek bio svima na usluzi.”

– Bilo mi je to posebno drago zbog njega zato što je dobio priznanje koje mu je po mojem sudu pripadalo. A to su uvijek najljepša priznanja! Vi znate da ima priznanja kojekavih. U ovom slučaju ja sam bio posve siguran da je to priznanje došlo u prave ruke! Nisam inače znao sve detalje zbog kojeg je moj stric bio priznat i nekako mi se ti detalji potpuno uklapaju u njegovu lječničku djelatnost. I bilo mi je jako drago čuti da je spašavao ne samo ljude od bolesti, nego i od stradanja!- zaključio je akademik prof.dr.sc. Vlatko Silobrčić svoja sjećanja na strica iz, po mnogo čemu velike splitske obiteljske loze Silobrčića.

“Vi što živite zaštićeni
U svojim toplim domovima,
Vi što zatječete vraćajući se navečer
Toplo jelo i lica draga;
Promislite zar je to čovjek,
Tko radi u blatu
Tko ne zna za mir
Tko se bori za koricu kruha
Tko umire za jedno da ili ne.
Promislite zar je to žena,
Bez kose i bez imena
Bez imalo snage za sjećanje
Ispijenih očiju i hladne utrobe
Poput žabe zimi.

Imajte na umu da je tako bilo:
Nalažem vam ove riječi
Urežite ih u svoje srce

Boraveći u kući, idući putem,
Liježući i ustajući;
Ponavljajte ih svojoj djeci.
Ili neka vam se sruši kuća,
Bolest neka vas snađe,
Potomci neka okreću lice od vas!”

Primo Levi, Zar je to čovjek?

Nastavak slijedi…

PROČITAJTE JOŠ:

PRAVEDNICI MEĐU NARODIMA IZ DALMACIJE 2. dio: 76 godina nakon Auschwitza