BITKA KOD LEPANTA: 450 godina od najvećeg sraza galija i jedne od najvećih pomorskih bitaka u povijesti

Bitka kod Lepanta je najveći sraz galija u povijesti i jedna od najvećih pomorskih bitaka uopće. U njoj je sudjelovalo gotovo petsto galija uz transportne brodove te preko šezdeset tisuća ljudi. O bitci je za Morski HR više kazao kustos Muzeja grada Šibenika Bruno Brakus, koji će upravo na ovu temu održati predavanje 7. listopada 2021. u Atriju šibenskog muzeja, s početkom u 19 sati.

Bitka kod Lepanta je dio vojnog sukoba koji se naziva Ciparski rat (1570. – 1573.). Rat u kojem se Mletačka Republika suočila s osmanskom agresijom na njezin cjelokupni prekomorski teritorij. Ratom su bili zahvaćeni Dalmacija, Albanija, Jonski otoci, uporišta na Peloponezu i Egejskom moru, Kreta i naravno Cipar koji je i bio glavni cilj osmanske agresije. Kako se Venecija nije mogla Osmanlijama oduprijeti sama zatražila je potporu pape i Španjolske kao i manjih mediteranskih sila.

Budući da su Osmanlije bile prijetnja svima one su se odazvale i formirale Svetu ligu kao vojni savez koji je trebao ratovati protiv Osmanlija kao jedno tijelo. Želeći brzo završiti sukob i jedna i druga strana tražile su odlučujuću bitku. Sveta liga poslala je svoju sjedinjenu flotu u Jonsko more znajući da se tu okupila osmanska flota.

Do konačnog obračuna došlo je na samom ulazu u Zaljev Patras, 14 kilometara od grada Lepanta po kojemu je bitka možda i neopravdano dobila naziv. U bitci koja je uslijedila Sveta liga je ostvarila pobjedu zahvaljujući nekoliko faktora. Prije svega nadmoći u topništvu i općenito vatrenom oružju. U bitci kod Lepanta kao i u svakoj drugoj bitci galija cilj nije bio potopiti neprijateljski brod već ga zauzeti. Kako bi to napravili bilo je potrebno svladati posadu (vojnike i mornare) neprijateljskog broda, pri čemu je nadmoć u ručnom i vatrenom oružju i topovima (topovi na galijama nisu bili namijenjeni uništenju neprijateljskog broda već prvenstveno posade) mogla biti od presudne važnosti.

Druga velika prednost Ligine flote bilo je to što su veslači na njezinim galijama (galije u  bitci kod Lepanta su imale jedra i vesla, u bitci veslanjem se postizala brzina potrebna za napad na neprijateljski brod, a veslanje je i omogućavalo manevre nužne u bitci galija) bili slobodni ljudi koji su prema potrebi mogli i oružjem podržati vojnike i mornare na svojim galijama. Veslači na osmanskim galijama bili su robovi, od kojih su mnogi zarobljeni samo godinu dana ranije prilikom osmanskog pustošenja Jonskih otoka i albanske obale. Oni su koristili svaku priliku da se pobune protiv Osmanlija te su tijekom bitke uvelike pridonijeli porazu svojih porobljivača. Pobjeda Svete lige označila je kraj mita o nepobjedivosti  osmanske flote u Mediteranu.

Međutim Osmanlije su nastavile napadati gradove pod mletačkom vlašću u Dalmaciji i Albaniji, a Cipar su osvojili još i prije bitke kod Lepanta. Kako je Venecija svoju moć temeljila na trgovini s istočnim Mediteranom odlučila je sačuvati što može. Stoga je 1573. godine sklopila separatni mir s Osmanlijama po kojemu im je prepustila ne samo Cipar već i zaleđa dalmatinskih gradova, tako da im je preostao još samo uski obalni pojas i otoci. Separatni mir s Osmanlijama je predstavljao izravno kršenje članaka ugovora između saveznika kojim je formirana Sveta liga (koja je i tako nastala na poticaj Venecije).

Dalmacija je s Cresom i Krkom u slavnoj bitci sudjelovala sa šest galija, a Šibenčani skoro sve upropastili

Među dalmatinskim galijama bila je i šibenska galija sv. Jurja. Većina veslača na mletačkim galijama bili su podanici Venecije iz Dalmacije i Albanije koji su za svoju službu bili plaćeni.  Veslači i mornari su po povratku sa sobom donijeli svoja iskustva iz bitke iz kojih je potom formirana narodna predaja o Lepantskom boju koja se prenosila generacijama.

Šibenska galija sv. Juraj u bitci je sudjelovala u pričuvi flote, no to ne znači da nije sudjelovala u borbi. Galije iz pričuve su imale ključnu ulogu u sprječavanju manevra desnog krila osmanske flote koji je za cilj imao napad s boka na središnji dio Ligine flote. Galija sv. Juraj nastradala je na povratku iz Lepantske bitke pri napadu na jedno osmansko uporište.

Mada su se i šibenski mornari proslavili u ovoj slavom ovjenčanoj bitci, za posadu sv. Jurja veže se i jedan ne toliko slavan incident koji je umalo doveo ne samo do raspada Svete lige već i do oružanog sukoba između kontingenata njezine flote. Naime kako mletački brodovi općenito, pa tako  sv. Juraj nisu imali dovoljno vojnika na palubama (što veći broj vojnika  bio je poželjan kod zauzimanja neprijateljske galije) dogovoreno je da se na njih ukrca određen broj španjolskih vojnika.

Međutim, između različitih kontingenata prevladavalo je nepovjerenje, a u napetoj atmosferi pred bitku lako je moglo doći do sukoba. Takav se incident dogodio upravo na šibenskoj galiji kada je došlo do tučnjave između Šibenčana i nekolicine španjolskih vojnika. U jednom trenutku jedan je španjolski časnik ubio  mornara sa sv. Jurja. Daljnji pokolj spriječile su mletačke snage s drugih brodova. No posada šibenske galije tražila je pravdu za svog ubijenog suborca, stoga je zapovjednik mletačkog kontingenta Sebastian Venier održao kratko suđenje u kojem je španjolskog časnika osudio na smrt vješanjem.

Kada su Španjolci doznali da je njihov časnik smaknut (nakon suđenja koje nikako nisu mogli smatrati objektivnim) povukli su se na svoje brodove. I nisu stali na tome, španjolski brodovi su se izvukli iz flotnog sastava i poredali u bojni poredak prema mletačkim brodovima i pripremili se za bitku. Da nije bilo diplomatske vještine Markantonija Colonne, zapovjednika papinskog kontingenta flota koju je Sveta liga opremila za uništenje osmanske flot,e mogla je uništiti sama sebe dok ju je pravi neprijatelj čekao pred Lepantom.

Bruno Brakus