Djelić dalmatinske povijesti: Pelješko pomorsko društvo – ponos Austrougarske mornarice

Pelješko pomorsko društvo (Associazione Marittima di Sabioncello), jedrenjačko brodarsko dioničko društvo, sa sjedištem u Orebiću djelovalo je od 1865 do 1891 godine. Inicijator društva i prvi predsjednik bio je dr. Ivan Ivanišević, koji je zajedno s kapetanima Antonom Bijelićem i Božom Murinom činio inicijativni odbor za osnivanje društva.

Cilj društva bila je nabava brodova i prijevoz robe brodovima duge plovidbe. Kao dioničko društvo poslovalo je zahvaljujući kapitalu ponajprije peljeških ulagača, ali i znatnom udjelu kapitala iz drugih dijelova Hrvatske (srednja Dalmacija, dubrovačko područje, Boka kotorska) i iz udaljenih pomorskih mjesta i središta (Carigrad, Trst, Cardiff, Livorno, Marseille i Mariupol).

Ubrzo nakon osnutka Društvo je posjedovalo dva jedrenjaka: bark Adama i kliper-bark Evu. Flota je tijekom vremena rasla, pa je 1869. u vlasništvu društva bilo 19
brodova. Težilo se što većoj nosivosti brodova te međunarodnoj klasifikaciji. Tijekom 26 godina postojanja sagradili su ili kupili ukupno 33 jedrenjaka duge plovidbe. Brodovi su prevozili žito i ugljen(na relaciji Odesa–Engleska), šećer(Batavia–New York), sol(sa Sicilije i iz Engleske u SAD), pamuk(u New York), drvo(iz luka Meksičkoga zaljeva). Plovili su za Sjevernu(New York, Boston, Baltimore, Philadelphia) i Južnu (Brazil) Ameriku, Indiju, Indoneziju(Java, Sumatra) i Rusiju, piše Igor Goleš za portal Zaboravljena Dalmacija.

Nakon 1870. godine društvo je doživjelo svoj vrhunac – posjedovali su tridesetak jedrenjaka nosivosti preko 21.000 tona na koje je bilo ukrcano preko 70 kapetana i časnika. U tom je razdoblju Pelješko pomorsko društvo bilo ponos Austro-ugarske mornarice.

Dobar položaj i zanos dioničara doveli su do postavljanja temelja za brodogradilište u Orebiću. Godine 1875. nabavljena je oprema te je prilikom posjeta austrijskog cara Franje Josipa novo brodogradilište – Cantiere Arciduca Rodolfo svečano otvoreno. Ondje su se trebali obnavljati stari brodovi i graditi novi kako bi se obnovila tradicijska brodogradnja na Pelješcu.

Prigodom dolaska cara Franje Josipa cijeli Orebić se okitio. Na njegovoj trasi prema zgradi općine put je bio prekriven perzijskim tepisima koje su kapetani donosili sa svojih dalekih plovidbi. Kakva prezentacija imućnosti domaćina! Car je bio oduševljen prijemom na kojem mu su mu predstavljeni vijećnici općine Orebić, njih 22, i svi su bili kapetani duge plovidbe. Ostaje zabilježena zgoda kako je cara oduševio kapetan Šimun Štuk. Car ga je upitao koliko djece ima, a on je odgovorio da ima 7 sinova i da su svi kapetani duge plovidbe.

Car je bio iznenađen ovim odgovorom i pitao zašto su svi sinovi pomorci, a stari morski vuk je kazao da ima 77 sinova da bi opet svi bili kapetani jer da je to život njega i njegove obitelji. Nažalost samo 13 godina nakon osnutka i nakon tri izgrađena jedrenjaka duge plovidbe (Rubens, Zabulon i Jafet II), brodogradilište je prestalo s radom. Zadnji brod koji je izgrađen bio je Zabulon.

S prvim većim poteškoćama društvo se susrelo izbijanjem Rusko-turskoga rata (1877–1878), kada je prekinut prijevoz žita iz Rusije (preko Ukrajine) kao i trgovina Crnim morem. Tada su se s ozbiljnim problemima suočile pelješke pomorske obitelji Mimbelli te obitelj Mate i Frana Kovačevića (sjedišta u Marseilleu i Mariupolju), koja je bila jedan od većih dioničara u Pelješkome pomorskome društvu.

Nedaće su se nastavile potonućem brodova Jafet (1877), Seth i Rubens (1878), Eva (1879), Serug (1880), Malaleel (1881), Arfaxad i Cainan (1882) te Sem (1884).Godine 1881. izabrana je nova uprava društva, dosadašnji predsjednik dr. Ivanišević je umro te je za novog predsjednika izabran kapetan Jozo Šunj.Jozo Šunj je bio veoma utjecajna ličnost u Orebiću u to doba, s titulom viteza, a proslavio se kada je 1861. sa svojim jedrenjakom spasio posadu američkog broda koji se nasukao uz obalu Newfoundlanda. Za ovaj podvig nagradio ga je američki predsjednik Abraham Lincoln tako što mu je za to darovao zlatni sat s posvetom.

Prvi zadatak novog predsjednika i uprave bio je da utvrde stvarno stanje društva. Rezultat njihova istraživanja se nije pokazao obećavajućim te je na sjednici održanoj godinu dana kasnije, 28. ožujka 1882. odlučeno da se nakon isplate dividendi pristupi likvidaciji društva. Korak po korak, Pelješko pomorsko društvo prestajalo je postojati. Do kraja 1889. godine rasprodana je sva imovina, uključujući preostale jedrenjake – od njih 24 čak ih je 10 prodano pelješkim obiteljima. Na sjednici održanoj 30. rujna 1891. odobrena je posljednja bilanca Pelješkog pomorskog društva i ono prestaje postojati.

Priča o Pelješkom pomorskom društvu je zasigurno jedna od onih koje se ističu posebnošću u pomorskoj tradiciji Dalmacije. Nevjerojatno je da je iz tako malenog mjestašca svijetom plovilo toliko pomoraca i da tako malo mjesto u srcu nosi tako bogatu pomorsku povijest.

Danas dio bogatstava koja potječu iz kapetanskih orebićkih obitelji možete vidjeti u Franjevačkom samostanu u Orebiću kao i u Pomorskom muzeju u Orebiću, gdje su većinom završile kao donacije potomaka. Osobito me oduševio postav Franjevačkog samostana, dok u Pomorski muzej nisam uspio ući razgledati ga, iako sam se najavljivao nekoliko puta u zadnje dvije godine prigodom svakog mog dolaska u Orebić.

Šteta što ovaj muzej nije bolje organiziran. Zbog svog fundusa kojim raspolažu svakako bi trebali raditi više na promociji, a ne odbijati posjetitelje, to je najmanje što mogu učiniti u čast onih koji su ga osnovali, pokojnih Matka Župe i Cvita Fiskovića, ali i svih onih peljeških pomoraca koji su poginuli na svjetskim morima u havarijama svojih brodova. Danas se upravo zbog svih njih i možemo ponositi ovim malim dalmatinskim mjestom, velikog pomorskog srca.

Igor Goleš, Preneseno sa portala www.zaboravljenadalmacija.hr.