Drevnu ribolovnu praksu Maldivci i dalje održavaju na životu

Ribolov s motkom i užetom jedan je od samo desetak legalnih ribolovnih praksi na Maldivima. “Uzimamo jednu po jednu ribu i uzimamo samo ciljanu vrstu”, objašnjava dr. M. Shiham Adam, direktor znanosti u International Pole and Line Foundation (IPNLF). “Od četiri glavne metode lova tune – mrežasta plivarica, parangal, stajaća mreža i motka, motka je jedina takozvana selektivna metoda.”

Također poznata kao pecanje “jedan po jedan”, motkom i užetom tradicionalna je metoda ribolova koja koristi jednu udicu i jednu jedinku za ulov jedne tune. To je praksa koja rezultira minimalnom štetom za morska stvorenja i smanjuje slučajno uništavanje neciljanih vrsta, od morskih kornjača upletenih u mreže, dupina zarobljenih u velikim ulovima, smrtonosnog hvatanja kritično ugroženog amsterdamskog albatrosa i kolateralne štete nanesena mekim koraljima, tvrdim koraljima i spužvama. Ribolov tune na Maldivima ima stopu prilova (sva ulovljena riba koja nije tuna plus sva odbačena tuna) od 0,65%, što je znatno niže od stope prilova od 33% koja se pripisuje industriji ribolova tune stajaćim mrežama, piše BBC.

Koriste se u obalnim zajednicama diljem svijeta, tehnika niskog utjecaja dugo je bila dio kulture Maldiva. – Imamo vrlo dugu povijest ribolova tune na Maldivima – kaže dr. Adam. – Postoje pisani zapisi koji upućuju na to da se ovdje prije otprilike 900 godina pecalo s motkom i užetom. Detaljni zapisi koje je napisao slavni arapski istraživač Ibn Bhatuta opisuju maldivske ribolovne discipline s kojima se susreo između 1343. i 1344. Kasnije, 1507., portugalski pomorski kapetan Valentine Fernandes dao je animirani prikaz ribolova s ​​motkom i užetom na živim mamcima na Maldivima. Kad je doživio brodolom, Francuz Fraçois Pyrad de Laval je 1602. napisao impresivnu kroniku svog vremena unutar zajednice lovaca tune. – Čamci su bili manji nego danas, a jedra su bila napravljena od palminog lišća, ali inače se to još uvijek radi na isti način, korištenjem motke i užeta i živih mamaca – kaže dr. Adam.

Kroz generacije, s koljena na koljeno

To je praksa koja se prenosi s koljena na koljeno. – Ribolov s motkom dio je naše kulture i nešto što želimo sačuvati – kaže Afaaz Zahid, sin ribara i službenika za istraživanje i ribarstvo u Six Senses Laamu, gdje radi u suradnji s Maldivskim otpornim grebenima Projekt. – To je način na koji se zajednica međusobno povezuje, bilo da se radi o izradi olovnih udica, zamršenih mamaca za perje ili druge ribolovne opreme, to je nešto što se radi zajedno i omogućuje starijoj generaciji da prenese svoje znanje.

Znanje koje pokriva više od samog bacanja užeta. Druge vještine uključuju i ​​najučinkovitiji način hvatanja ribe na mamac, a to su: gdje locirati tunu; koji je najbolji način prskanja površine vode kako bi se stvorilo mjesto za hranjenje; zatim glavne pozicije na brodu prema dominantnoj strani i interakcija s brodarima; brzina i smjer plovila u odnosu na plićake; i pjevanje tradicionalnih morskih baraka Boduberua. – To su vještine koje se zaista mogu naučiti samo kroz iskustvo – kaže Zahid. – Ali generacija mog oca je sve starija, trebamo mlađu generaciju da sad preuzme.

Pogled u budućnost

– Napustio sam školu sa 15 godina i imao sam dva izbora: ribolov ili turizam – kaže 22-godišnji Haasan Saajin, koji dolazi s Hithadhooge Ga Gemanafushi, otoka na krajnjem jugu Maldiva poznatog po lovljenju tune s motkom. Saajinov otac i djed bili su ribari i on je odrastao u zajednici prožetoj ribarskom poviješću, no danas se profesija često kleveta kao neprivlačna i niskokvalificirana. – Moji prijatelji htjeli su da im se pridružim radeći u odmaralištima, ali ja sam baš želio biti ribar. Vidio sam potencijal u ribarskoj industriji i znao sam da uz malo napornog rada mogu zaraditi pristojan prihod – govori.

Tek što je završio srednju školu, Saajin se u početku trudio pronaći stalnu poziciju na ribarskom brodu. – Nema puno poslova za mlade i mnogo sam puta bio odbijen, ali sam ustrajao, družio se sa starijima i učio za naprednu ronilačku dozvolu, što mi je omogućilo mjesto na ribarskom brodu – kaže Saajin. Od tog dana 2015., on je s punim radnim vremenom ribar s motkom, a pritom zarađuje vrlo konkurentnu plaću. – Mladi su budućnost naše ribarske industrije i ja uživam biti ribar iz više razloga. To mi daje slobodu u životu i mogu iskusiti nove stvari, provoditi vrijeme sa  svojom obitelji i uživati ​​u beskrajnoj ljepoti prirode.

Stotinama, vjerojatno tisućama godina, ribolov s motkom i užetom ostaje vitalni dio života Maldiva. Osim što je jedan od najvažnijih izvora vidljive izvozne zarade u zemlji i pruža zaposlenje tisućama ribara, bitan je dio društvene tapiserije, izvor velikog ponosa, društveno svjesni primjer široj ribarskoj industriji i način za Maldivce da zaštite jedinstveno okruženje koje im je tako dragocjeno.

Z.G.