Grbavi kitovi putuju čak šest tisuća kilometara u potrazi za srodnom dušom

Grbavi kit (lat. Megaptera novaeangliae) je vrsta kita koja pripada porodici brazdenih kitova. Poznati su po svojim pjesmama i po neobično dugim prsnim perajama. Rašireni su u gotovo svim morima svijeta.

Odrasle jedinke dugačke su 12-16 metara i teže oko 36 tona. Ljeti se hrane u polarnim morima i skupljaju zalihe masti za zimu, tijekom koje migriraju u tropske vode kako bi se razmnožavali. Spolnu zrelost ženke dosežu s 5, a mužjaci sa 7 godina. Vjeruje se da im je životni vijek od 40 do 80 godina.

Izgled grbavih kitova je prepoznatljiv. Tamne su boje, a na leđima imaju grbu i malenu leđnu peraju. Bijele šare na repu jedinstvene su za svaku jedinku, što znanstvenicima pomaže u identifikaciji. Imaju najdulje prsne peraje u porodici kitova.

Hrane se manjim ribama. Love tako da jato ošamute udarcima repom o površinu vode, ili radeći zid od mjehurića oko jata kako ono ne bi moglo pobjeći. Kao i svi kitovi usani, potom zagrabe veliku količinu vode i ribe i filtriraju je ustima.

Grbavi kitovi mogu biti daleko pokretniji tijekom sezone razmnožavanja nego što se prije mislilo, a neki putuju i do 6000 kilometara u potrazi za partnerima.
⁠
Žive u svim većim oceanima. Oni u sjevernom Pacifiku obično provode ljeta hraneći se oko Aljaske i Kanade, a zimi migriraju na jug u blizini Meksika i Havaja radi razmnožavanja.⁠

⁠Povijesno gledano, znanstvenici su pretpostavljali da kitovi biraju ili Meksiko ili Havaje kao mjesto razmnožavanja. Kako bi što pomnije istražili ovu vrstu, James Darling iz Whale Trust Maui na Havajima i njegovi kolege prikupili su fotografije više od 26 000 pojedinačnih grbavih kitova koje su snimili profesionalni i amaterski fotografi od 1977. godine.⁠

Kitovi imaju jasne pigmentne oznake kože na donjoj strani repa koje im omogućuju točnu identifikaciju. Koristeći softver, istraživači su prepoznali dva kita koja su fotografirana i na Havajima i u Meksiku tijekom zimske sezone razmnožavanja.
⁠
Jedan mužjak prešao je tako 4545 kilometara u 53 dana, ostavivši grupu od Olowalua na Havajima da se pridruži grupi od tri kita kod otoka Isla Clarión u arhipelagu Revillagigedo u Meksiku 2006. godine.⁠

Drugi kit, vjerojatno također mužjak, putovao je 5.944 kilometra od južno od Zihuataneja u Meksiku do voda kanala ʻAuʻau kod Mauija, gdje je viđen 49 dana kasnije u zimu 2018. Bio je jedan od sedam kitova koji su jurili slobodne ženke kao izazivačice svojih potencijalnih partnera.

Udaljenosti koje se ljudima čine monumentalnima možda nisu tako značajne za kitove.

U ljetnim mjesecima promatrači su uočili ove dvije životinje u sjevernim hranilištima uz obale Kanade i Aljaske.

– Dok su podudarne fotografije u studiji pokazivale samo mužjake, možemo pretpostaviti da možda i ženke putuju na ova duga putovanja. Bilo bi logičnije nego da sami plivaju 40 dana bez ženki tijekom sezone parenja –  smatra Darling.

Rekao je da kitovi obično putuju brzinom od oko 4 kilometra na sat.

Nalazi pokazuju da ne postoje različite populacije kitova u sjeveroistočnom Pacifiku, već nekoliko skupina koje se preklapaju – zaključio je Darling.

– Rezultati istraživanja također dovode u pitanje pravila o statusu očuvanosti kitova – rekao je istraživač. Na primjer, od 1990-ih, kitovi koji hiberniraju u Meksiku smatraju se ugroženima, dok su oni koji hiberniraju oko Havaja označeni kao “nisu ugroženi”.

Ova studija se provodila ubrzo nakon što su znanstvenici kombinirali podatke satelitskog praćenja od 845 kitova kako bi stvorili prvu svjetsku kartu migracije kitova.

Z.G.

PROČITAJTE JOŠ:

Grbavi kitovi u južnom Atlantiku gotovo se u potpunosti oporavili od izumiranja

⁠