Hrabri mornarički časnik po kome je snimljen Oscarom nagrađen film, službovao je u Šibeniku

ŠIBENIK – Vrijedna zanimljivost i prava poslastica za ljubitelje povijesti stiže iz pera kustosa šibenskog muzeja Mateja Šabića. Otkriva nam zaboravljenu priču o hrabrom austro-ugarskom vojniku koji je službovao u Šibeniku. O bogatom životu njegove obitelji snimljen je i Oscarom nagrađen film “Moje pjesme, moji snovi”, a u svojim memoarima daje vrijedne crtice o šibenskom arhipelagu i njegovim žiteljima.

U atmosferi glamura, ispunjenoj najboljim predstavnicima koje je sedma umjetnost uspjela iznjedriti, 18. travnja 1965., održana je 38. dodjela nagrada Akademije filmskih znanosti i umjetnosti, popularno poznata kao Oscar. Među mnogim prezentiranim filmskim djelima, neka od kojih su nam poznata i danas, poput Doktora Živaga, najveće počasti, uključujući i onu za najbolji film, dobio je mjuzikl Moje pjesme, moji snovi. Ova adaptirana ekranizacija memoara Marie von Trapp iz 1949. o glazbenom putu obitelji von Trapp, govori nam o nestašnoj samostanskoj novakinji iz Salzburga, Mariji, koja dolazi u raskošni dom umirovljenog mornaričkog časnika, Georga von Trappa, kako bi bila guvernanta njegovoj djeci.

Jedan od najodlikovanijih mornaričkih časnika u Prvom svjetskom ratu

Slavlje života i domoljublja kroz pjesmu, fantastične vizure austrijskih krajolika te intrigantna ljubavna priča između živahne Marie i strogog kapetana von Trappa zarobili su srca mnogih diljem svijeta, međutim, kakve bi veze sve navedeno trebalo imati sa Šibenikom i njegovom poviješću? Pa, izgleda da je slučaj htio da je baš gore spomenuti Georg von Trapp živio i službovao u Šibeniku kao zapovjednik torpednog čamca od kraja 1913., do travnja 1915. Nazvan „strepnja Jadrana“, s preko 60 000 potopljenih tona, von Trapp bio je jedan od najodlikovanijih mornaričkih časnika u Prvom svjetskom ratu, radi čega je na koncu stekao i vitešku titulu. Svoje ratne dane von Trapp je sabrao u memoarima „Bis zum letzten Flaggenschuss“ (Do posljednjeg pozdrava zastavi), tiskanim 1935., u kojima nam daje vrijedne crtice o šibenskom arhipelagu i njegovim žiteljima.

Testament jedinstvenoj ljepoti šibenskih otoka

Ovdje ćemo izdvojiti jedan pasus koji je testament, ne samo jedinstvenoj ljepoti šibenskog otočja, već i von Trappovom spisateljskom umijeću: “Siromašna je to zemlja – kamen, kamen, ništa drugo osim kamena. Zemlja bez boja. Za ljude iz sjevernih krajeva, koji su naučeni na žarko zelene boje proljetnih šuma, srebrnaste i sjajne masline i čempresi tamni kao noć, ne pružaju dovoljno zelenila. Ovdje je potpuno drugačiji sklad boja: plava, plava u svim nijansama, kao da sam uronjen u nju. Jedini kontrast plavom nebu i širokom plavom moru daju bijeli ljetni oblaci koji sjaje i jednako bijeli otoci prošarani sivozelenim i crnozelenim drvećem. Međutim, kao da sama Priroda darovito nadomješta tmurnost zamijećenu okom, jer je sve naokolo ispunjeno mirisom smreke, majčine dušice, mirte i ružmarina koji se mogu osjetiti miljama.

Odista je rajski ploviti među otocima čije uvale, velike i male, sakrivaju mnoštvo riba. Najljepše je u noćima bez vjetra koje su iznenađujuće žive. S jednog mjesta na drugo crvena i bijela svijetla žmigaju, signali koji upozoravaju brodove na opasnost, dok se iz nebrojenih uvala sastaju ribarske brodice. Jedne koriste jedra, potežući za sobom velike mreže, dok druge, veslajući skoro nečujno sa svojim teškim kormilima, pretražuju more s lanternama. Na pramcu broda ribar stoji s ostima u rukama tražeći lignje, škampe i razne vrste riba. Kad kreću na more, ti ljudi uvijek pjevaju svoje prastare pučke pjesme. Balade su to s bezbroj stihova u kojima odjekuju bojni pokliči, ali se čuju i nježni ljubavni glasovi. Neobične su to melodije, a otegnuti tonovi koji odjekuju kao da nama sjevernjacima pričaju priče o tajnoj ljubavi, tuzi i čežnji ponosne nacije porobljene stoljećima. Pa iako ne razumijem riječi, razumijem tužnu stoljetnu čežnju što iz njih izvire. Njihovo pjevanje dirnulo mi je dušu na čudan način već prvi put kad sam ih čuo, a simfonija stotine cvrčaka kao da im je pratnja. Miris ove zemlje što ga donosi noćni povjetarac kao da čovjeka omami, tako je težak i sladak. Svaka noć provedena među ovim otočjem je bogato i nezaboravno iskustvo za sve nas.”

Odbio služiti Hitleru, pa završio u Americi

Poraz u Prvom svjetskom ratu i slom Austro-Ugarske Monarhije nagnao je von Trappa i njegovu obitelj da svoj dom u Puli zamjene s imanjem nedaleko Zell am Seea u Austriji, a nakon što mu je supruga Agathe, u rujnu 1922., umrla od šarlaha, von Trapp i njegovo sedmero djece sele u predgrađe Salzburga. Salzburški period života obitelji von Trapp ovjekovječen je u Moje pjesme, moji snovi, a time i samo ime Georga von Trappa. Zbog neslaganja s Anschlussom i nacističkim režimom u Austriji (von Trapp tri puta odbija prihvatiti mjesto zapovjednika u njemačkoj mornarici, a kao čin otvorenog protivljenja prema režimu on i njegova obitelj odbijaju nastupiti na Hitlerovoj rođendanskoj proslavi) veliki austro-ugarski mornarički kapetan dočekao je smrt, u svibnju 1947., u malom gradiću Stowe, u američkoj državi Vermont koja ga je podsjećala na Austriju.

Matej Šabić, kustos Muzej grada Šibenika