HRVATSKI OTOCI NA RUBU ILI U SRCU EUROPE Picula: “Tamo dolazimo napuniti baterije, ne misleći da pritom praznimo otočke životne baterije!”

Ima li prikladnijeg nadnevka, od ovog 9. svibnja, što ga službeno obilježavamo kao Dan Europe, za otvaranje serijala „Hrvatski otoci na rubu ili u srcu Europe“, za koji smo dobili potporu na ovogodišnjem natječaju Agencije za elektroničke medije. Mi mislimo da nema, a vi pročitajte zašto držimo kako je za taj nadnevak i za tu temu eurozastupnik Tonina Picule – dobar izbor.

To što je rođen na otoku (Malom Lošinju), to što je formirajuće godine proživio na moru (Šibenik) još uvijek nije dovoljan argument zbog čega Tonina Piculu, nekadašnjeg ministra vanjskih poslova i u više mandata eurozastupnika biramo za sugovornika s kojima otvaramo temu hrvatskih otoka u kontekstu matične nam Europske unije. Ono što Piculu, ne samo vertikalno – jer je prvi vrhu administrativnog uvida – čini jednim od najupućenijih sugovornika o paneuropskoj izolarnoj temi jest činjenica da ima širok uvid i da kontinuirano radi na boljitku otočke niske što se pruža pred hrvatskom jadranskom obalom. Neke od njegovih inicijativa i uspjeha nabrojane su u pitanjima ovog razgovora, za kojeg  u ovo pandemijsko vrijeme valja još reći kako je samo na pola ispoštovao sve od Stožera propisane mjere samozaštite. Istina, razgovarali smo na povelikoj socijalnoj distanci, cca 1282 kilometra udaljenosti, on u Bruxellesu, novinar u Zagrebu, ali – nismo nosili maske.

Otoci (ne samo hrvatski, ali svakako i oni) su tijekom povijesti bili su područje refugiuma, mjesto sklanjanja od pošasti, bilo da je riječ o zaraznim bolestima ili ratnim zbivanjima. Kako se velika globalna kriza odrazila na poziciju europskih otoka? Jesu li zbog Covida otoci “bliže” ili “dalje” od svoje kopnene europske matice? U tom smislu, jesu li hrvatski otoci na rubu iako su u geografskom srcu Europe?

Trenutna pandemija je nesumnjivo utjecala na politička, ekonomska i društvena kretanja u svakom kutku Unije i to bez presedana u posljednjih 75 godina. Svi osjećamo promjene u našim svakodnevnim životima i usudio bih se reći da su mnoge stvari već postale „novo normalno“. Upravo u prilagođavanju, usvajanju novih obrazaca ponašanja i učenju lekcija je odgovor na pitanje hoće li otoci nakon ove pandemije biti „bliže“ ili „dalje“ od kopna. Pandemija je donijela niz negativnih posljedica ali i prilika. Ako su otoci na početku 2020. bili samo destinacija za odmor, danas nesumnjivo imaju dodatnu dimenziju i privlačnost koje, međutim, nisu posljedica neke promišljene razvojne politike već posljedica okolnosti. Izvanjski faktori su neke prisilili da na otočku izoliranost počnu gledati kao na prednost, a ne kao nedostatak. Kada se te okolnosti promijene, a nadamo se svi da ćemo pandemiji stati na kraj prije nego kasnije, stvari bi se vrlo lako mogle vratiti na staro, a otoci opet postati romantizirane destinacije za ljetni odmor. Pandemija je snažno potaknula digitalnu transformaciju i ako otoci budu znali iskoristiti trend rada na daljinu s implementacijom potrebne digitalne infrastrukture trajna promjena je moguća. Otočani to moraju prepoznati, a Europa podržati i za desetak godina ćemo možda doista moći ustvrditi da je Covid otoke „približio“ kopnu.

Kao predsjednik Međuskupine za otoke u EU parlamentu možete li navesti primjere otočkih skupina  koji su vas osobito dojmili, za koje politike držite da bi bili korisne kad su hrvatski otoci posrijedi? Možete li usporediti principe i načine pristupa i iskustva otočnih zajednica kojima ste svjedočili u Hrvatskoj. Primjerice politike vođene dok je Hrvatska bila republika Jugoslavije i danas nakon 30 godina samostalnosti. Može li se iz prijašnjih iskustava nešto naučiti?

Suradnja je uvijek ključ uspjeha. Važna je i na globalnoj razini na kojoj europska gospodarstva imaju ozbiljnu šansu jedino kada nastupaju zajedno, a neophodna u malim lokalnim zajednicama. Naše otočke zajednice imaju goleme potencijale i imamo niz primjera gdje ih i uspješno koriste. Sedam krčkih samoupravnih jedinica (6 općina i jedan grad) već godinama ima jednu zajedničku komunalnu tvrtku koja provodi jednu zajedničku otočku strategiju. Rezultat? Otok Krk je danas primjerice predvodnik u odvajanju otpada u cijeloj zemlji, ne samo među hrvatskim otocima, a 2017. je povukao 369 milijuna kuna europskih sredstava za proširenje i nadogradnju sustava vodoopskrbe i odvodnje. Cres i Lošinj su zajednički ušli u izradu strategije energetske tranzicije pa sada imaju zajedničku energetsku zadrugu te će ove godine dovršiti izgradnju najveće solarne elektrane u zemlji. Slične priče možemo očekivati i na Hvaru i Braču gdje su jedinice lokalne samouprave shvatile važnost zajedničkog promišljanja razvoja otoka te nedavno donijele jedinstvene otočke strategije energetske tranzicije. Imamo dobrih primjera i nadam se da će sve više otočkih, ali i kopnenih, zajednica slijediti.  Suradnja kao osnova uspjeha je maksima koja vrijedi podjednako danas kao i prije 30 godina.

Koliko ste vi kao europski zastupnik zadovoljni sa suradnjom s nadležnim hrvatskim vladinim službama, koliko s lokalnim vlastima. U tom smislu, koliko volje i pameti ima u tim tijelima za  projekt “pametni otoci”, što je EU cilj za 2030. Koliko ste zadovoljni sa suradnjom drugih hrvatskih zastupnika u EU parlamentu, kad su otoci posrijedi?

Koncept pametnih otoka je uključen u novi Zakona o otocima koji je stupio na snagu 2018. godine i koji se referira na sve relevantne europske odredbe. Posebno me veseli što Zakon ističe Rezoluciju o posebnoj situaciji na otocima kojom smo u Europskom parlamentu pozvali Komisiju da razvije zaseban pristup i instrumente za razvoj otoka. Hrvatska je uz Finsku jedina EU članica koja ima poseban zakon o otocima i u tom smislu imamo razloga biti zadovoljni. Na žalost, kao što je to često u Hrvatskoj slučaj, i najbolje ideje i zakoni zapinju u provedbi te sam svjestan nezadovoljstva otočana (ne)provedbom zakona u praksi.

Međutim, primjeri Cresa, Lošinja, Hvara i Brača, ali i drugih hrvatskih otoka, pokazuju da lokalne zajednice itekako mogu mijenjati stvari kada znaju što žele i kada to rade zajedno. Pametni otoci nisu koncept koji ovisi o državnoj ili europskoj administraciji već o samim otočanima i uspjesi spomenutih otoka najbolje govore u prilog te teze. Državne i europske institucije su tu da budu podrška, pa tako i Međuskupina za otoke (SEARICA) kojoj predsjedam u Parlamentu i u kojoj danas sjedi 109 zastupnika od kojih nas je 6 iz Hrvatske.

Inicirali ste osnivanje Tajništva za otoke pri Europskoj komisiji 2018., prvog radnog tijela u povijesti EU namijenjenog isključivo otocima. Amandmanima ste osigurali Tajništvu dva milijuna eura za podršku energetskoj tranziciji otoka, a prihvaćen i vaš Akcijski plan s dodatna dva milijuna eura za stručnu i tehničku podršku u tranziciji, koji je ušao u novi proračun EU-a za 2020. U sklopu te inicijative deset hrvatskih otoka u procesu su tranzicije na čistu energiju. U kojim još segmentima vidite mogućnost razvoja, primjerice kad je posrijedi depopulacija, maritivna povezanost?   Kako biste pojasnili jedan od zadataka vašeg odbora pod nazivom: posebna skrb o otocima i rubnim regijama Unije zbog geopolitičke situacije, kao i specifičnih izazova života i razvoja?

Uspjeh Tajništva za otoke je najbolji argument u prilog tezi da su nam potrebne zasebne razvojne politike i financijski instrumenti za razvoj otoka. Polazeći od pristupa „istraži, oblikuj, djeluj“ Tajništvo će svakom otoku pružiti prilagođenu tehnička pomoć za tranzicijske strategije, akcijske planove te konkretne energetske projekte, bez obzira jesu li prethodno bili uključenu u prvu fazu. Upravo je pred par dana zatvoren prvi poziv na koji su otočani mogli predati opise projekta te aplicirati za tehničku pomoć. Aktivno sudjelovanje otočana je ključno pa je Tajništvo najavilo i provedbu Energetske Akademije kroz koju će angažirati otočne zajednice da djeluju na lokalnoj razini i preuzimaju aktivnu ulogu u projektima energetske tranzicije na svojim otocima. To je sasvim sigurno dobar princip za rješavanje i drugih specifično otočkih problema.

Otočani o tome aktivno razgovaraju i pripremaju rješenja neovisno o drugima. Upravo sada s finskim sveučilištem Åbo Akademi provodim projekt pod nazivom „Habitability“ tj. „Nastanjivost“ kroz koji kreiramo potpuno novi indeks razvijenosti za otoke. Radi se o novom alatu koji bi upravo malim otocima trebao pomoći da na kreativan način promisle razvoj svojih otoka i učine ih privlačnima za život i spriječe daljnju depopulaciju. Odaziv otočana diljem Europe je bio izvanredan pa se već sada razmišlja o sljedećim koracima i mogućem uvođenju stalnog europskog kolegija u Finskoj. Drago mi je da u projektu sudjeluju i predstavnici s naših otoka Silbe i Visa.

Otoci su izloženi s više-manje istim ili sličnim izazovima kao i zajednice na kopnu, ali uz jedan važan dodataka – odvojeni su vodenom masom od ostatka svijeta. Ta odvojenost je takva da kreira specifične probleme koje dijele svi otoci bez obzira na međusobne razlike. Volim podsjetiti da 100 EUR na kopnu i 100 EUR na bilo kojem otoku ne vrijedi jednako – cijena svega na otoku je uvećana za trošak transporta i ovisna o dostupnosti tog transporta u svakom trenutku. Staviti otocima na raspolaganje alate za nadvladavanje tih specifičnih izazova je odgovor na pitanje kako ja vidim svoj doprinos skrbi za otoke.

Naposlijetku, jeste li zadovoljni interesom pojedinca i nevladinih otočkih udruga. Kakva su, prema vašem dojmu, njihova europska iskustva? Koje su povratne informacije s otoka? Koji dobar primjer  biste istaknuli, što je po vama moglo biti bolje? U kojem segmentu držite njihove inicijative osobite vrijednim te u kojim područjima sugerirate dodatni angažman?

Od 26 europskih otoka koji su sudjelovali u prvoj fazi Tajništva za otoke, četiri su hrvatska: Cres, Lošinj, Brač, Hvar i Korčula, dok je hrvatska udruga Pokret otoka jedan od partnera u provedbi druge faze. Mislim da opravdano možemo reći da su hrvatske otočke zajednice pozitivno i pro-aktivno reagirale na prilike za energetskom tranzicijom. Sudjelovao sam osobno u strateškim radionicama u Lošinju koje su okupile veliki broj mještana. Ljudi žele da ih se pita za mišljenje, stalo im je i imaju što ponuditi kada im date priliku.

Posebno volim istaknuti primjer mog šibenskog Zlarina koji cilja postati prvi otok u Jadranu bez jednokratne plastike kroz inicijativu ‘’Za Zlarin bez plastike’’. Kroz dvije i pol godine djelovanja inicijative, jednokratni plastični otpad gotovo je u potpunosti nestao na otoku te je eliminirano oko 162.000 jednokratnih plastičnih predmeta u periodu od godinu dana. Inicijativa je dobila golemu međunarodnu pažnju te potaknula širenje inicijative na „Arhipelag bez plastike“. Inicijativi bi se u srpnju ove godine trebao pridružiti Krapanj, a plan je pokrenuti online virtualnu zajednicu otoka i malih sredina bez plastike uz razvijanje zajedničkog brenda na osnovu zlarinskog. I sve to bez i jedne kune iz europskog ili državnog proračuna na otočiću s dvjestotinjak stalnih stanovnika. Snaga angažirane zajednice je nenadmašna kada je autentična bez obzira na njezinu veličinu.

Kako vaše europske kolege vide život i problem na hrvatskim otocima, pritom mislim na kritička promišljanja i sugestije.

Većina ljudi otoke promatra kroz prizmu odmora koji ih uglavnom dovode na njih, dakle romantično „ružičasto“. Na otoke se dolazi napuniti vlastite baterije i malo tko obraća pažnju da pri tome prazne otočku bateriju. Srećom, ima nas nekolicina dobro povezanih i koordiniranih koji otoke gledamo kao cjelovite zajednice u kojima ljudi žive i žele se ostvariti. Danas ta nekolicina broji 109 članova i članica Međuskupine za mora, rijeke, otoke i priobalna područja u Europskom parlamentu. Dolazimo iz različitih država, odbora i političkih grupacija i imamo različite ideje kako rješavati probleme, ali u tome je naša snaga i rezultati su vidljivi. Odmaknuli smo se od ideje da su univerzalna rješenja primjenjiva na sve regije te dizajnirali pristup prilagođen otočanima o čemu prije deset godina nije bilo ni govora. Odradili smo veliki posao i mislim da s optimizmom možemo gledati na budućnost europskih, pa tako i hrvatskih, otoka.

Josip Antić