>
U nastavku svoje jedriličarske avanture preko Atlantika, Ivica Kostelić opisao je svoje možda najteže dana za koje je zaslužna jedna oluja koja je njemu i njegovoj posadi Calliste Antoineom, a i Sašom Drobcem stvorila ogromne probleme. U svom brodskom dnevniku zabilježio je: “Olujni ocean po noći je najstrašnije mjesto na svijetu”.
Njegovo svjedočanstvo prenosimo u cijelosti:
O nekim događajima nije lako pisati, ni govoriti. Prvenstveno mislim na one koji su zbog bilo kojeg razloga ostavili značajan utisak na osobu, događaji neugodnog predznak,a koji ostaju duboko u nama, zatvoreni u škrinju s tristo lokota.
Ukoliko vas plovidba privuče, privukla vas je zahvaljujući svim čarima koje nudi, a to su prvenstveno ugodna iskustva. No, kada mnogo plovite, sve je realnije da ćete se susresti s “mračnom stranom sile”, tj. da ćete se naći u situaciji koja je daleko izvan vaše kontrole, jednom kada more pokaze svoju zlu ćud. Naći ćete se u svojoj oluji, o kojoj ste čuli ili čitali. Ona je izašla iz one škrinje s tristo lokota u koju ste je stavili i prisilila vas da se suočite s njom.
Kao što sam napisao, već 5-6 dana smo pratili prognozu koja je predviđala nastajanje duboke ciklone u središtu sjevernog Atlantika. Zvuči nevjerojatno, ali prema svim proračunima, vrhunac snage ciklona je trebala postići točno oko vremena našeg uplovljavanja u luku Horta na Azorima. I jedina gora stvar od plovidbe usred oceana u oluji je pristajanje u oceanu u oluji. Jesmo li trebali pričekati? Koliko? Calliste je čak predložio da odemo južnije, odmaknemo se od središta ciklone i odemo na Madeiru umjesto na Azore. To bi nam dosta zakompliciralo budućnost, pa smo ipak ostali pri originalnom planu.
Nakon dana surfanja i 360 prijeđenih milja tijekom 24 sata, uslijedio je mirniji, sunčan dan tijekom kojeg je Eol spremao snagu za ono što slijedi. Odumrli vjetar ostavio je prilično veliko mrtvo more s valovima visokim 3-4 metra. Oko 300 milja jugozapadno od Azora susreli smo dva ratna broda u ophodnji. Amer nas je pozvao preko VHF-a i već sam pomislio da će izdiktirati svoje upozorenje o obveznom razmaku, ali umjesto toga nas je ljubazno upitao treba li nam štogod s obzirom na stanje mora. Moji dečki odmah dobaciše da mu kažem da bi nam dobro dosla koja hladna piva, ali nisam htio testirati ljubaznost velikog brata.
Kostelić o pripremama za Atlantik: “Gumenjakom sam išao od Opatije do Grčke i Malte i projedrio samostalno 500 Nm”
Pristizanjem najsvježijih prognoza, postalo je jasno da nam predstoji vrlo težak dan koji će veliko finale imati tijekom pristajanja na Horti. Središte ciklone proći će oko 300 milja sjevernije od nas, a nas će zahvatiti fronta s 40-50 cvorova jugozapadnjaka. Doslo je vrijeme za susret s mračnom stranom sile. Kad je to već neizbježno, drago mi je da sam u posadi i da ćemo imati vjetar u krmu.
Počelo je s jačanjem zapadnjaka u noći. Nosili smo A2 spinaker na 15 do 20 čvorova i čekali da pojača preko 20 pa da prijeđemo na manje jedro. Bilo je još uvijek marete pa je brod lupetao i takav jedan udarac probudio me tijekom odmora. Calliste je bio na gvardiji, onog trena je sišao u kabinu pa sam mu rekao: “Mislim da bismo trebali skinuti spinaker, ne bi bilo mudro da ga sada uništimo”. – “Ok, idem pripremiti spustanje.”- reče Calliste i iziđe. Nije prošlo ni pola minute, Calliste mi iz kokpita javlja da je spinaker puknuo. S tugom smo spustili one krpe koje su preostale od spinakera koji nas je još prije nekoliko mjeseci nosio preko Atlantika. Izgubiti jedro je veliki gubitak za posade s malim proračunom. Ovakav jedan spinaker košta 7-8 tisuća eura. Mješavina bijesa i tuge blijedi s jačanjem vjetra i primicanjem fronte.
Ujutro vjetar puše s jugozapada oko 25 čvorova s tendencijom jačanja, a već prijepodne prelazi 30 i jača prema 35. Nebo prekrivaju niski, crni oblaci. Calliste i ja se mijenjamo na kormilu svakih sat vremena. Brod ide brzo; iako smo na konzervativnijem profilu jedara, uredno postižemo preko 20 čvorova brzine surfajući niz valove od 4-5 metara. Stanje mora je sve impresivnije i sve češće nas prelijevaju krijeste većih valova. Primjetili smo oštećenje na drugom kratu glavnog jedra pa ga spustamo na treći krat. Tijekom tog manevra, dok smo Calliste i ja radili kod jarbola i na lantini, nekoliko velikih valova je potpuno prekrilo brod u dva-tri navrata. Vrativši se natrag u kokpit,ostali smo zaprepašteni: more je odnjelo frakcionalni genaker! Bio je zarolan, polegnut i zavezan na krmi i jednostavno je nestao! Za nas bokce, bilanca štete sad je već enormna. Premda će netko reći da se radi “samo” o jedrima, implikacije ovih gubitaka vjerojatno će se odraziti na cijelu sezonu, a možda i dulje.
Dok potišten sjedim u kokpitu, zaklonjen krovom preko kojeg prelaze valovi, gledam Callistea na kormilu. Zaštićen s pola metra visokim valobranom na kormilarskom sjedištu, svakih nekoliko sekundi zapljusne ga val. Okreće glavu, štiti se rukom, ali ne pomaže. More nemilosrdno šiba, oči su mu krvave, a koža na ruci sasvim bijela i smežurana, natopljena vodom. Ipak, lice mu odražava odlučnost i koncentraciju. Za koju minutu proći će njegova gvardija i ja ću sjesti na kormilarsko mjesto. Ta pomisao mi je odbojna.
Sale je vidno impresioniran okolnostima, drži se kabine. Potajno je priželjkivao ovakvu tarapanu, zato jer se toga boji i zato jer mu je to veličanstveno. Sale ima instinkt borca kojem je urođeno da se želi suočiti s onim čega se boji. Fotke koje će snimiti tijekom dana jedne su od najboljih mornarskih fotki koje sam ikada vidio.
Promjena na kormilu. Vjetar prelazi 40 čvorova. Jedra su dobro istrimana i brod je poslušan. Nosimo tri krata glavnog i trinketu. S tim malim jedriljem postizemo u jednom trenu čak 23 čvora brzine! Pokušavam ne gledati što se događa okolo, moja koncentracija je potpuno sužena na moju putanju koju tražim između valova. Kad bi mi pogled skrenuo, od prizora bi me uhvatila potištenost i brzo bih se opet koncentrirao na zadatak. Calliste i Sale proviruju iz kabine gledajući preko krme. U nekoliko navrata razrogače oči, a njihova lica preplavi izrazaj zaprepaštenja. Premda nisu progovorili ni riječ, znao sam što su vidjeli i nisam se htio okretati da to vidim i sam.
Inače tijekom lošeg vremena čovjek se s očekivanjem raduje slabljenju vjetra koje će prije ili kasnije doći, ali ovaj puta sam znao da će vjetar puhati i dalje preko 40 čvorova kad budemo pristajali u Horti. Pristajanje s bilo kojim brodom u takvom vjetru nije lak zadatak, a ako se radi o regatnoj jedrilici, onda je to noćna mora. Nakon cijelog dana talambasanja, eto nas ispred Horte. Vjetar puše skoro s juga pa nema zaklona od mora dok spuštamo jedra. Rad na provi je čista akrobatika s primjesama urarske preciznosti.
A u Horti je dim na moru. Udari vjetra 55 čvorova. Zaobišavši glavni lukobran, naš brod pod punim gasom jedva gmiže uz vjetar. Cijela lučica Horta je na nogama, neki da pomognu, a neki da vide koji to luđaci uplovljavaju po ovakvom nevremenu. Na pristaništu vidim brodove čiji su privezi toliko napeti da se čini kao da će puknuti. Uspjeli smo pristati tijekom trećeg pokušaja jer je vjetar zanosio brod kao kutiju od kartona. Tucet mornara s drugih brodova priskočio nam je u pomoc, posudili su nam privezne konope, bokobrane, čak su nam donijeli i kavu. Ni pola sata nakon pristajanja udre padati strahovita kisa, kao da je sudnji dan. Mješavina kiše, vjetra i morskog dima na minutu prekrije morsku površinu i od brodova oko nas vidjeli su se jos samo jarboli. Čvrsto privezani, laknulo nam je što više nismo na moru i što nismo razbili ni nas ni druge brodove tijekom pristajanja. Vrijeme je da posadu počastim pivom! Možda će malo alkohola pomoći u razmrsavanju mnogih unutarnjih konflikata i pitanja što mi ovo treba u zivotu…
PROČITAJTE JOŠ:
Ivica Kostelić ponovno jedri Atlantikom i sve zapisuje u brodski dnevnik
© 2024 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev