Izolacija

Pojam koji je posljednjih tjedana ušao, najprije u uši, a onda se lagano ušuljao u svakodnevicu, nama koji smo imali privilegiju živjeti na svjetioniku, samo je flashback na dijelove života u kojem smo birali sjećati se njenih dobrih karakteristika. Izolacija od ljudi, ali i civilizacije, zahtijevala je pripreme, predviđanje nepredvidljivog, jaku psihu i dobro zdravlje, ali i moć snalaženja. Danas mi je jasno – to ne može svatko. Do nedavno sam na ovu temu uvijek javno govorio – ne bih mogao ni ja…

Biti zatvoren nije prirodno, ali nama je bilo. Zapravo, mi djeca svjetioničara i nismo znali za drugačije. Kroz ove sličice Borisa Kačana, podijelio bih s vama i sličice iz svog života a koje su, evo sad izgleda cijelom svijetu poznate.

Zalihe hrane

Naš dom je bio svjetionik i nakon vrlo ograničenog vremena u gradu, gdje bi obavili nužnu kupovinu, podne je bio limit za povratak. Jer poslijepodne puše maestral, a valovi bi mogli stvoriti probleme pri hvatanju kuke od dizalice – jedinog sigurnog načina da se brodica svjetioničara sačuva od nevremena, a to je njeno podizanje na viši nivo.

Dan za kupovinu je bio kao odlazak na neku feštu. Mama bi pripremila najljepšu odjeću za cijelu obitelj, peglala bi do kasno (jer agregat za struju radi samo navečer). Ustajanje jako rano, otprilike s izlaskom sunca kojeg bi iz dvorišta Svetog Andrije, gdje je bio moj dom, vidjeli kako se propinje iznad dubrovačkog primorja; ovisno o godišnjem dobu, od Orašca, pa sve do Cavtata.

Danima prije stajao bi papirić s popisom na kredenci i kako bi se mater ili ćaća sjetili, tako se nadopisivalo: vreća brašna, šteke duvana, 10 litara ulja, 10 kg cukra… kupovalo se naveliko. Znalo se dogoditi da zapuše jako jugo, pa je bilo situacija da tri tjedna nismo mogli nigdje s otočića. Otac je uvijek govorio: „ako ti triba hrane za 7 dana, uzmeš je za 2 sedmice“. Događalo se tako da je ljudima znalo nedostajati svega, ali ne i njemu. Jednom, dok nije bio u smjeni, kolegama je nestalo duvana. Ali znali su da se neće naljutiti ako provale u njegov ormar. Nisu se prevarili, jer je imao zalihe.

Puno gora od toga je glad. Znali su lanternisti za jakog juga, kad je svega nestalo, baciti vršu u koju se, naravno, ne bi ništa ulovilo. Neki su bili očajni toliko da su kamen iz mora kuhali za juhu. Srećom, na našem otočiću bilo je divljeg zelja, a zlu ne trebalo, i ptica…

Znalo je, dakle, biti puno gorih situacija od nestanka toalet papira.

Socijalizacija s drugima

Uvijek, a posebno u 80-ima, dolazak na svjetionik bilo je potrebno najaviti. Moj otac je volio društvo, ali je više od toga cijenio da sve bude po pravilima. Osim onih pisanih, nepisano pravilo za dolazak na lanternu (što vrijedi i dan danas) je da svjetioničaru doneseš svježi kruh i novine.

Istim onim maestralom s početka priče, bili su limitirani i oni koji bi došli k nama. “Smjeli” smo se družiti do ranog poslijepodneva, kad maestral diktira hoće li ih barka na sidru i konopima u povratku i dočekati. Za njih smo imali i nepisani „aneks dogovora o robnoj razmjeni“; vi nama kotlete i svježi kruh, a mi vama ribu i domaći kruh. Obično ljudima nije jasno kako netko može mjeriti kvalitetu svinjskog kotleta i kruha iz dućana s ribom i domaćim kruhom. Stvar je vrlo jednostavna; zbog ograničenja sa strujom, imali smo plinske hladnjake s minijaturnim kapacitetom zamrzivača. Meso bi se trošilo najprije, pa bi ga se vremenom zaželjeli. A kruh… zaželi se čovjek svega, čega nema, tako i najobičnijeg kruha iz dućana.

I došli bi ti ljudi, pojeli, družili se, uživali u Raju na Zemlji. I onda, moj otac im jednom prilikom kaže: „dragi moji, ne tjeram vas, ali brod će vam razbiti, ostanete li još uru duže“. Ali miris raja bio je snažniji, ali i priroda također. Na brodici im je nastala rupa od gotovo pola metra.

Koliko često danas ljude u izolaciji prevari miris raja i prirode, upravo u situaciji kad bi trebali ostati doma?

Obitelj

Najteže je biti bez ljudi, a najlakše je odmaknuti se od ljudi. Uvrnuti proces, koji, ovisno od potrebe, ima često ekstremne karakteristike. Gledati jedni druge danima, tjednima i mjesecima, značilo je naviku, ali ponekad i nervozu, nezgodne situacije među članovima jedne ili pak dvije jedine obitelji na otočiću. Mi smo imali sreće jer smo na lanterni stekli doživotne prijatelje, ali iskustvo razgovora s ostalima ili pak iskustvo suživota s povremenim ljudima koji su dolazili mijenjati kolege… znalo je reći više o psihološkom profilu čovjeka u cjelini, nego bilo koje drugo istraživanje na kopnu.

Svjetioničar si tada mogao postati tek onda kad si oženjen čovjek. Razlog je jednostavan; manja je vjerojatnost da ćeš puknuti, a zadovoljniji, razumniji i staloženiji čovjek bolje radi svoj posao.

Ljudi su socijalna i maštovita bića, a izolacija ti silom prilika izvuče ono najgore i najbolje iz tebe. Obitelj je tu bila najčešće jedini oslonac. Drugoga nemaš, jer svuda oko tebe je more. Uzburkano ili mirno, ali svejedno nije tvoj element. Da ga premostiš, trebaš alat, a dok to ne možeš napraviti, ostaje ti samo čekanje.

Nedavno sam o tome razmišljao, ali nikako staviti na papir; nikad više sličnosti današnjeg vremena s Legendama svjetla…

Jurica Gašpar