KAJAKOM OBILAZI SVE SVJETIONIKE Otočna Odiseja 2020 – Istra i Kvarner

Foto: Marko Kovač

Marko Kovač, umjetničkog imena Putnik Lik, prije godinu dana krenuo je na neobično putovanje. Vesla u kajaku Jadranom i to s jednim jedinim ciljem: Obići svjetionike s posadom. Obišao je dosta, ali ima još toga za vidjeti. Upravo obilazi lokacije Istre i Kvarnera, a stigao nam je nešto napisati za vrijeme jake bure koja ga je zavezala na svjetionik Grujicu. Dobro je došao i kao društvo svjetioničaru Robertu Fatoviću, a o svojem iskustvo nam je ispričao i malo više…

U ožujku 2019. godine odveslao sam 1070 km kajakom do 32 svjetionika koji su izgrađeni u 19. stoljeću na području Dalmacije. Veslanje do svjetionika u Istri i Kvarneru odgodio sam za zimu 2020. godine… napokon je došla druga polovica siječnja. Vrijeme je da sjednem u kombi i krenem iz Splita za Istru odakle krećem veslati sjevernim Jadranom. U odnosu na ekspediciju po Dalmaciji koja je trajala skoro 2 mjeseca, točnije 57 dana, avantura po Istri i Kvarneru ne bi trebala trajati više od mjesec dana. Sada imam nešto manje od 500 km za odveslati te obići 24 svjetionika.

Kombi sam ostavio na cilju, kod svjetionika Savudrija. Autobusom i pješice vratio sam se na Premanturu gdje sam ostavio kajak sa stvarima i krenuo veslati 21. siječnja 2020. Prva dva dana sam veslao obalom zapadne Istre. Odveslao sam kraj svjetionika Marlera, Ubac i Crna Punta. Od Crne Punte trebao sam preveslati Kvarner do svjetionika Zaglav. Zaglav je hrid veličine nogometnog igrališta. Nema nikakvog zaklona osim zaključane zgrade svjetionika pa sam iz tog razloga odlučio provesti noć u šatoru na obali Istre u zavjetrini od bure. Nakon što je bura oslabjela treći dan krenuo sam poslijepodne prema svjetioniku Zaglav kraj Cresa. Proveo sam sat vremena na Zaglavu, uživao u zalasku sunca iz kajaka pa nastavio veslati po mraku do grada Cresa gdje me ugostila prijateljica, geografkinja Tanja.

Dan kasnije posjetio sam lanternu Kovačine gdje je nekadašnja kuća svjetionika prenamjenjena u caffe bar ”Lanterna”. Nastavio sam veslati zapadnom obalom Cresa do svjetionika Prestenice, nedaleko od trajektnog pristaništa Porozine. Cijelo poslijepodne bila je bonaca, a najljepši trenutak dogodio se kada je dupin iskočio iz mora na samo 10-ak metara od mene. Sutra dan sam odveslao preko Velih Vrata do obale Brseča. Nastavio sam veslati obalom istočne Istre do Opatije i Rijeke gdje me ugostio prijatelj, geograf Dado. Geografska zajednica u Hrvatskoj je malena, ali vrlo čvrsto povezana tako da u svakom kutku Hrvatske imam svog domaćina.

Svjetionik Mlaka u Rijeci specifična je lanterna koja se dva puta premještala. Lanterna je prvotno postavljena na starom lukobranu koji je bio upola kraći nego današnji. Danas se nalazi 250-ak metara od obale unutar kopna unutar industrijske zone riječke luke. Dan kasnije odveslao sam do svjetionika Oštro kod Kraljevice pa svjetionika Vošćica na otoku Krku, nedaleko od Krčkog mosta. Nakon što sam odveslao do Senja krenuo sam veslati do svjetionika Stražica koji se nalazi na najvećem nenaseljenom otoku Hrvatske, Prviću. Dan kasnije kajakom sam došao do zapuštenog svjetionika Negrid. To je prvi svjetionik u kojeg sam kročio, samo iz razloga jer je kuća svjetionika potpuno zapuštena.

Put sam nastavio dalje preveslavajući Kvarnerić od prije spomenutog Negrida do Raba pa dalje na otočić Trstenik. Još jedan zapušteni svjetionik, ali u manje groznom stanju nego Negrid. U sumrak sam odveslao na Cres da bi dan kasnije odveslao preko Velog Lošinja i Ilovika do svjetionika Grujica. Od Grujice počinjem veslati prema sjeveru odnosno prema Savudriji. Još moram odveslati do 10 svjetionika: Murtar, Susak, Vnetak, Galijola, Porer, Verudica, Peneda, sv. Ivan na pučini, Zub i Savudrija.

Sada sam već treću noć na svjetioniku Grujica gdje sam zbog prejakog vjetra morao ostati dok ne oslabi kako bih mogao nastaviti veslati put sjevera. Dok ovo pišem slušam fijukanje bure ili tramuntane (pošto je smjer vjetra sjever – sjeveroistok). Zadnjih nekoliko sati puše brzinom od 40 – 50 čvorova što je otprilike 80 – 95 kilometara na sat. Oko ponoći sam vidio da je izmjereno 54,1 čvor što je brzina od 100,3 km/h. Srijeda (5. veljače) je peti dan odmora tijekom ovih 16 dana ekspedicije. Prvi odmor imao sam u Selcu zbog jakog juga, kiše i umora od 7 dana veslanja. Zatim sam veslao 2 dana do Raba gdje sam odmarao 2 dana radi jakog juga i kiše. Kada je jugo oslabilo odveslao sam do svjetionika Grujica. Nadam se da ću nastaviti u četvrtak poslijepodne ili u petak ujutro kada će vjetar biti prihvatljiviji za veslanje. Ove zime odlučio sam biti odgovorniji s odlukama po kakvom moru ću veslati tako da ne veslam sam po moru kada puše vjetar preko 10-15 čvorova.

Moram priznati da mi je nekako čudno ove godine veslati. Prvih nekoliko dana treba se naviknuti na svakodnevicu buđenja prije sunca kako bi se što bolje iskoristilo oko 9 sati dnevnog svjetla. Ove zime dogodilo mi se nekoliko tehničkih problema. Treći dan, kada sam veslao od Istre prema Zaglavu (Cres), more je bilo valovito. Često je zapljuskalo cijeli moj kajak, a ponekad čak i lice. Kasnije sam otkrio da mi torba s elektronikom nije baš vodootporna kao što je bila prije godinu dana. To sam saznao navečer kada sam došao u apartman i otkrio da su mi laptop, mobitel i fotoaparat mokri. Zbog toga sam dan kasnije nabavio najlonske vrećice pošto su odlične za pakiranje stvari unutar ruksaka da ostanu suhe. Veći problem dogodio se s GPS lokatorom koji je odašiljao svakih 5 minuta lokaciju na moru, a služio je za slučaj nužde da se zna točno gdje sam ukoliko trebam spašavanje na moru. Od četvrtog dana ekspedicije ne koristim taj uređaj jer više nije u funkciji. Srcu najveća tragedija dogodila se na otočiću Zaglav gdje se moj odličan dron zabio u zid svjetionika zbog greške službene aplikacije od proizvođača drona. Nažalost od četvrtog dana ekspedicije ne snimam niti slikam lanterne s dronom kao što sam to radio prošle zime. Moram priznati da mi je jednostavnije bez drona jer imam više vremena za odmor tijekom pauza na svjetionicima i jedan gadget manje za puniti svaki dan.

Cilj ovog projekta je odveslati kajakom do svih svjetionika uz promociju morskog kajakarenja i svjetionika iz 19. stoljeća. Želja mi je nadopuniti ”Pravilnik o brodicama i jahtama” u svrhu slobodnog kajakarenja morem izvan 500 metara od obale. Druga mi je želja da se što više lanterni revitalizira posadom, odnosno čuvarima svjetionika. Svake godine svjedočimo o sve izraženijim klimatskim promjenama pa zašto ne bi lanterne dobile ulogu meteoroloških postaja u svrhu kvalitetnijeg motrenja vremenskih elemenata i bilježenjem klimatskih promjena na moru. U 11 dana veslanja odveslao sam 289 kilometara do 14 svjetionika. Nažalost čak prvih 13 svjetionika nema posadu tako da sam tek sada na Grujici u društvu svjetioničara Roberta i Karoline Fatović. Prošle godine obišao sam 32 lanterne od koje su 9 imale svjetioničarsku posadu. Nisu svi svjetioničari sa suprugama na lanterni kao što je ovdje slučaj na Grujici. Ove godine samo 5 od 24 lanterne ima svjetioničarsku posadu. Ne mogu opisati koliko mi je žao kada vidim zapuštene ruševine od lanterne. Još se više brinem za zaključane lanterne pošto imam dojam da ih čeka budućnost ruševina. Svaka banka i slične ustanove po zakonu moraju imati zaštitara pa zašto ne bi 50-ak lanterni iz 19. stoljeća imalo svog čuvara koji bi obavljao poslove održavanja lanterne te motrenja vremenskih elemenata i sl. Lako bi se našli poslovi kojima bi se opravdao trošak čuvanja kulturnog dobra nulte kategorije.

Uživam slušajući zvuk olujne tramuntane jer se nalazim u kući (svjetioniku) staroj 148 godina. Ovaj kameni objekt mi daje sigurnost i miran san dok je vani snaga prirode toliko moćna da unosi led u kosti i odnosi sve što nije vezano put otvorenog mora u smjeru Italije. Svjetioničar Robert kaže da se ne može sjetiti kada je zadnji put bila toliko snažna tramuntana. Sutra dan ću se probuditi u nadi da će vjetar oslabjeti kako bi mogao nastaviti svoju avanturu u zimskim uvjetima na Jadraskom moru, jednom od najidealnijih mora za morsko kajakarenje. Zima na Jadranu uz adekvatnu opremu nudi savršene kajakaške dane. U odnosu na ljetnu gužvu, zimi dobijate dojam da je Jadran samo vaš jer ste jedini koji se nalazi na moru. Svaka plaža i uvala je prazna, dojam prirode je izraženiji nego ljeti. Nažalost hladno more nije za kupanje iako ima sunčanih dana bez vjetra kada je užitak bućnuti se nakratko u more. Jedva čekam nastaviti s veslanjem kako bih otkrio nove skrivene kutke naše predivne obale koja je idealna za istraživanje, a najviše se radujem nadolazećim lanternama i upoznavanju novih svjetioničara.