Konoba na najnižem otoku u kojoj svira rock i blues: “Kad je naša glazba, onda su uvijek neredi i razbijanje čaša”

KRAPANJ – Na Krapnju, našem najnižem i najmanjem naseljenom otoku ljeti je prava idila – sunce, more, turisti, šušur. No, kako izgledaju zimski dani kada na otoku ostane samo stotinjak stanovnika?

– Netko je rekao: treba jednom posjetiti Krapanj prije nego što umreš. Ne znam više tko je to rekao, zaboravio sam, ali uglavnom – istina je. Treba ga vidjeti jer je stvarno najmanji otok, najniži, ima dosta za pokazati, ima velikog turističkog potencijala, ali ima dušu, to je najvažnije, to je otok s dušom – priča za HRT Marko Mrvić, koji je od svog oca naslijedio konobu Dalmata.

Priča o povijesti Krapnja, o tome kako su se doseljenici sklonili na otok kada su bježali od Turaka i kako je 90-tih godina na otoku živjelo preko 2 tisuće ljudi.

– Muški su dobili kuću i polja neka, a žene su dobile većinom nevrijednu zemlju koja je bila uz more koja sad vrijedi 10 puta više nego poljoprivredno zemljište – smije se.

Navikao je na mirnom zimskom životu na otoku. Možda ne sretnete uopće nikoga, a možda sretnete i 10 ljudi obilazeći otoka zimi, kaže. Trenutačno renoviraju nešto na kući, ali tek toliko, da im dani prođu. Žao im je što ne rade zimi, ali nemaju za koga. Na Krapnju je stotinjak ljudi, puno ih je umrlo, nitko se nije doseljavao, kaže.

– Mi smo radili prvih deset godina zimi isto pa bi se tu igrali karte, šijavica, popričalo bi se, ćakulalo – prisjeća se.

Na otoku sada radi jedino trgovina. Kafići i restorani uglavnom rade dok je sezona, najduže, skoro 7 mjeseci radi jedino njihova Dalmata.

Dalmatu je otvorio Markov tata – Davor Mrvić, zvani Žoha.

– Onda je bio već 40 godina u ugostiteljstvu, kao i moja mama. Oni su uvijek htjeli imati nešto svoje, a radili su po svim mogućim kućama, restoranima i sa svojim iskustvom oni su rekli – Ajmo ča probat, pa što će to bit, bit će – kaže Marko.

Žoha se prisjeća najbolje dane za konobu:

– To su bili prvi dani kad smo otvorili, onda je to bilo novo, ovi su drugi bili drukčiji od nas, a mi smo u stvari bili drukčiji od njih, oni se baziraju na neki starinski način, ja sam to sve ukomponirao u nešto novije. Kad igra reprezentacija, kad je neka fešta, svira se domaća glazba, inače ne puštamo domaću glazbu.

U konobi svira rock, blues, jazz, orkestralna glazba, ovisi o slučaju, danu i raspoloženju vlasnika.

– Uglavnom, najmanje naša. Kad je naša glazba, onda su uvijek neredi i nemiri, razbijanja čaša – kaže Žoha.

Priznaje da je roker u duši, Takva je, kaže cijela njegova generacija. Pokojni Rory Gallagher je za njega najbolji gitarist na svijetu, ali ima puno toga što Žoha rado sluša. Naravno, ponosni je vlasnik respektabilne kolekcije od 8 tisuća CD-ova – od opera do klasike, sve ima.

Obožava Arsena Dedića, njega pušta ujutro uz kavu…

– Kasnije se ide opet lagano. Ništo zamorno da gosti ne bi primijetili glazbu. I da bude glazba glavna. Glavni su gosti, a glazba se pušta da svakome godi, da se ne čuje jako, a da je pristojna. Tko želi da sluša, može čuti – objašnjava Žoha.

Dalmata je, kaže Marko, otočna recepcija. Kome treba neka informacija, ide njima. Ka “Alo, alo”, smije se Marko.

Svatko ima svoje pitanje – gdje se može kupati, znate ovu kuću koja se prodaje, je l’ poznate ovog čovjeka, je l’ poznate onoga, kad ide brod…

Iako zima im dobro dođe za malo odmora i predaha, gosti im zapravo fale jer vole raditi s njima.

– Sin je to naslijedio, govori par jezika, ljudi ga vole i tako. Ja sam “man in the shadow”, ja sam čovjek iz sjene, koji to sve koordinira, vodi, nabavlja. Pomognem ja puno tu. I nitko ne kaže da ide u konobu Dalmata, nego idu kod Žohe, tako mi je nadimak. Puno ljudi pitaju – gdje je tvoja konoba, ja kažem – ova prva dolje na Krapnju. A kaže – kod Žohe? E, ta, ta. To je ta – priča Žoha.

Krapanj je samo 300 metara udaljen od kopna pa prijeći na drugu stranu stanovnicima I nije neki problem. Brodska linija je redovita, mještani imaju svoje brodove, a složni su I uvijek spremni pomoći.

– Baš jednoga uhvatio moždani udar, momci su u tri ure izletjeli po najvećem nevremenu, odveli ga tamo preko puta, nema problema. Prije dođemo mi, nego prva pomoć iz Šibenika. Tako su ljudi spremni za to, za svaku nevolju – priča Žoha.

Živio je u Njemačkoj pa voli usporediti život ondje i na Krapnju.

– Nitko ne može platiti našu slobodu ovdje. Izaći van ispred kuće i biti s prijateljima, toga nema u Njemačkoj, gore se samo druže ljudi među sobom. Hrvati s Hrvatima, Srbi sa Srbima, Nijemci s Nijemcima, malo se zbližavaju, dok mi ovdje primamo te ljude, ima tu i Nijemaca koji imaju kuću, i Austrijanaca, Šveđana, svi su ovdje s nama, odmah se skompaju – kaže.

I Marko je sretan na otoku, svake se godine vraćaju stari gosti, ali dolaze i novi pa steknu nove prijatelje.

– Ovog nema nigdje na svijetu. Netko bi dao zlato da može ovdje živjeti, ali ne može, Mi smo privilegirani, a ne znamo možda i cijeniti neke stvari ovdje. Ja znam samo da ne bih odavde otišao – poručuje.

Eli Lazarova Sladić/Tomislav Dmejhal/HRT