Lastovo i sredozemni galebovi

LASTOVO - Na spomen riječi galeb ljudima prva asocijacija obično bude bučno jato galebova koje se vrti na rivi i čeka neki otpadak oko kojega se panično pojagme ili, dapače, još veće jato koje se redovito zadržava uz naše deponije smeća. Teško da većina pučanstva zna da pored ovih „šporkih“ i sveprisutnih galebova klaukavaca, ovdje na Jadranu, točnije na području Parka Prirode Lastovsko Otočje (savršene li koincidencije!!! o.p. autora) živi i gnijezdi se populacija još jedne vrste galebova - sredozemni galeb, znanstvenog naziva Larus audouinii.

Tamo gdje ih ima, npr. oko spomenutog Lastova, na prvi pogled, u slučaju odraslih ptica, nije ih lako razlikovati od galebova klaukavaca (Larus michahellis). Ali, strpljenjem i sa malo iskustva, daju se uočiti detalji kao što su tamnosive noge koje su kod klaukavaca žute, tamno crveni kljun – kod klaukavaca žut i crne oči – kod klaukavaca žute sa crnom zjenicom. Čak je i glasanje različito pa se, dok iznad kolonije na nekom nenaseljenom otočiću lete u pomiješanom jatu, pored mekšeg klaukavačkog mijaukanja („klaukanja“) može čuti znakovito kreštavo glasanje sredozemaca.

Spominjući i nabrajajući razlike između ove dvije vrste galebova treba napomenuti da nisu sve razlike vidljive na prvi pogled i golim okom. Za razliku od klaukavaca koji su, nakon što smo mi, ljudi, „prostrli trpezu“ na našim deponijima smeća i otpadaka što su oni oportuno prihvatili svim srcem i želucem, sredozemni galebovi ostali su iz nekog samo njima znanog razloga vjerni svojoj iskonskoj hrani – sitnoj ribi koja se pojavi na površini mora i ponekom plodu ili sjemenci.

Spomenuti oportunizam toliko svojstven klaukavcima omogućio im je, kako to oportunistima i priliči, „eksploziju“ u smislu brojnosti pa ih ovdje, na našoj strani Jadrana, brojimo u doslovce desecima tisuća parova dok, za usporedbu, skromnijih sredozemnih galebova ima tek 40 do 60 parova. Stoga i stoji primjedba iz uvodnog dijela ovog teksta o tome kako je baš dobra koincidencija da se skoro cijela populacija gnijezdi u zaštićenim područjima – većina u spomenutom Parku Prirode Lastovsko Otočje, a manji dio na području Nacionalnog Parka Mljet.

Međutim, da ne bi mislili da je život u ovim zaštićenim područjima sredozemnim galebovima idiličan – daleko od toga. Njihove hrane – sitnih ribica i srdela, nema baš uvijek pa sredozemni galebovi za razliku od klaukavaca zimi odlaze iz Jadrana i provode je u južnom dijelu Mediterana, a dosegnu i do sjevernog dijela Atlantske obale Afrike. Ali, kao da im nevolja sa hranom nije dovoljna – na mjestima na kojima gnijezde (mali i nenastanjeni otočići) svojom brojnošću istiskuju ih sveprisutni i sve brojniji oportunistički rođaci – klaukavci. Netko kaže da je to prirodni proces. Da li je prirodni proces to što smo svojim deponijima klaukavcima omogućili takvu eksploziju u brojnosti? Srećom, izgleda da sredozemci nisu baš bez ikakve obrane. Npr. skoro svake godine mijenjaju (mikro) lokaciju gniježđenja, tj. skoro svake godine/sezone za gniježđenje izabiru drugi otočić. To je inače poznata činjenica, iako nije svevažeća – neke populacije na Mediteranu su već desetljećima na istim lokacijama!!! No, istraživanja koja su provedena na našoj populaciji pokazala su spomenuti nomadski model ponašanja. Nije baš u potpunosti jasno ni poznato zbog čega sredozemni galebovi ovako često mijenjaju lokacije gniježđenja, ali se pretpostavlja da je to taktika za izbjegavanje ugroze, kako zbog kompeticije za mjesta gniježđenja tako i od strane grabežljivaca koji se uvijek pojave „ni od kuda“ kad se neka vrsta ustali na nekom mjestu.

Kako bilo da bilo, sa svojim sredozemnim galebovima Park Prirode Lastovsko Otočje ima jednu zaista rijetku vrstu na brizi. A kako su dosadašnja višegodišnja istraživanja pokazala da im je populacija relativno stabilna, očito su sredozemni galebovi pronašli utočište na najboljemu mogućem mjestu.

Robert Crnković