Milijuni tona ribljeg otpada koji trune i baca se kao nikad prije

Bačen u more, izgubljen na kopnu ili ostavljen da trune u trgovinama i hladnjacima, globalni ulov ribe vaca se kao nikada prije. Ovo šteti ne samo oceanima već i prehrani milijardi ljudi. Može li se zaustaviti?

U veljači 2022. ribarska koćarica u nizozemskom vlasništvu jednostavno je ispustila “srebrni potok” od 100.000 mrtvih riba, koji je prekrio nekoliko tisuća četvornih metara oceana uz obalu Francuske. Vlasnici plovila okrivili su za ovo pražnjenje neispravnu mrežu. Ekološke skupine su tvrdile da je riba namjerno bačena.

Što god bila istina, taj spektakl protraćenog morskog života bio je samo mali dio. Podaci WWF-a pokazuju da je 2019. najmanje 230.000 tona ribe bačeno u vode EU-a. Većina otpada – 92% – odnosi se na koćarenje, metodu ribolova koja struže morsko dno, neselektivno hvatajući sve što mu se nađe na putu.

Ova brojka je naime, mali djelić još većeg globalnog problema. Organizacija UN-a za hranu i poljoprivredu (FAO) procjenjuje da se 35% svih riba, rakova i mekušaca ulovljenih iz oceana, jezera i ribogojilišta potroši ili izgubi prije nego što dođu do tanjura.

– Ribe su vrlo kvarljive i krhke, što ih čini ranjivijim na otpad, a to je problem koji se pogoršava krvarenjem ribe na svakom koraku lanca opskrbe. Riblji otpad posebno je šokantan – objašnjava Pete Pearson, viši direktor za otpad hrane u WWF-u.

Ribljim populacijama već prijeti prekomjeran izlov, zagađenje i klimatska kriza. Uz trenutne stope potrošnje ribe koje se predviđaju udvostručiti do 2050., otpad je sve više na radaru regulatora. – Moramo nešto poduzeti u vezi s tim – kaže Omar Peñarubia, službenik za ribarstvo u FAO-u.

To počinje, kažu stručnjaci, razumijevanjem što točno uzrokuje otpad između žetve i tanjura. Zadatak je otežan zbog zloglasnih ilegalnih lanaca opskrbe ribarstva i nepotpunih podataka koji su također nedosljedni, iako su dokazi jasni da većina ribljeg otpada počinje na mjestu vađenja.

Nešto manje od polovice sve ribe koju ljudi konzumiraju ulovljena je u divljini u moru. – Postoji toliko obilje ovog otpada da smo se već navikli i da su nam u redu ovolike stope gubitaka – kaže Pearson, iako napominje da je 34% globalnih morskih zaliha sad prekomjerno izlovljeno. Prilov (nenamjerno ulovljena, neželjena riba) također je sve veći problem. Otprilike 10% divlje ulovljene ribe svake se godine odbaci diljem svijeta, što predstavlja 8,6 milijuna tona životinja. Glavni krivci su neprecizna ribolovna oprema i politike koje dopuštaju ribarima da odbace neciljane, neželjene vrste.

Postoji i ekonomski pokretač. – Mislim da postoji jaka veza između subvencija i otpada u vodi – kaže Rashid Sumaila, profesor ekonomije oceana i ribarstva na Sveučilištu Britanske Kolumbije.

Iako su subvencije povijesno osmišljene za podršku malim ribarima, danas 80% od 35,4 milijarde dolara godišnjih subvencija za ribolov ide nekolicini industrijskih flota, pokazuje Sumailino istraživanje. To uključuje goleme koče koje su jedinstveno opremljene za putovanje na otvoreno more i prekomjerni ribolov, što dovodi do odbacivanja u industrijskim razmjerima.

– Utjecaj ilegalnog i neprijavljenog ribolova također je važan – kaže Sumaila, jer vjerojatno doprinosi više tona prilova globalnom ribljem otpadu, piše The Guardian.

Hrana za 3 milijarde ljudi

Riblji otpad je više od samo fizičkog gubitka ribe. Za 3 milijarde ljudi čija prehrana ovisi o ribi, to je izgubljena hrana.

– Moramo proizvoditi više da bismo prehranili rastuće mase, ali najveći put do povećanja ponude je smanjenje gubitaka i otpada – kaže Shakuntala Thilsted, globalni vodič za prehranu i javno zdravlje u World Fish i pobjednik nagrade Svjetska nagrada za hranu 2021.

Mnogi vide kontrolirane sustave akvakulture koji stvaraju više od polovice naše ponude ribe – kao rješenje za otpad divljeg ribolova. Ali Dave Love, viši znanstvenik u Johns Hopkins Centru za životnu budućnost, kaže da različiti čimbenici, poput bolesti, također uzrokuju znatne gubitke na farmama. – Smrtnost u ribnjacima zapravo je značajan izvor izgubljene potencijalne hrane – kaže Love.

Riblji otpad nastavlja se i nakon ulova – iako se način na koji se odvija razlikuje ovisno o mjestu. FAO procjenjuje da se 27% sve ribe na globalnoj razini izgubi ili izgubi nakon iskrcavanja, ali u zemljama s niskim dohotkom veća je vjerojatnost da će riba biti nenamjerno izgubljena nego izgubljena, kaže Peñarubia.

Jedna studija je pokazala da se u Gani, Burkini Faso i Togu 65% izgubljene ribe na kopnu može pripisati lošem rukovanju, nedostatku skladišnih i rashladnih objekata na ribarskim plovilima i duž dugog lanca opskrbe.

I riba nestaje nakon distribucije, ali ovdje su krivci trgovci i potrošači, gotovo isključivo u zemljama srednjeg i visokog dohotka. U Sjevernoj Americi i Europi, riblji otpad u potrošnji daleko nadmašuje bilo koju drugu regiju u svijetu.

Pearson smatra da trgovci na malo u SAD-u djelomično pridonose problemu dajući prednost velikoj, svježoj ribi za prodaju po većoj cijeni, a koja se brzo pokvari. – Ovo je prava tragedija, jer se kreće cijelim putem kroz lanac opskrbe, a onda smo zadovoljni sa stopom gubitka od 10% do 30% u trgovini – kaže on.

Trgovci su zapravo odgovorni za oko 16% otpadnih morskih plodova u SAD-u, dok se do 63 %  svodi na to da potrošači nepojedenu ribu bacaju u kantu za smeće.

Postoje rješenja za smanjenje kvarenja ribe duž opskrbnog lanca. Povećanje pristupa tehnologijama hladnog lanca u zemljama s niskim dohotkom, zajedno s metodama kao što su šatori za sušenje na solarni pogon, moglo bi produžiti rok trajanja ribe. Ribari i prerađivači također trebaju obuku o boljem rukovanju i skladištenju ribe kako bi ograničili gubitak.

Pearson i Love tvrde da bismo trebali potaknuti više ljudi da se odluče za smrznutu ribu, što bi moglo smanjiti potražnju za svježom ribom u trgovinama i ograničiti količinu koja se gubi u maloprodaji i kućama.

Thilsted predlaže diverzifikaciju konzumacije sveprisutnog ribljeg filea na manje ribe i školjke, koje se mogu konzumirati cijele kako bi se smanjio otpad. – Ako je naš pojam ‘ribe’ filet na tavi, onda smo već daleko na putu gubitka i otpada, jer smo jestivi dio sveli na tako mali dio cjeline – kaže Thulsted

Postojeći riblji nusproizvodi mogu se uhvatiti i pretvoriti u nove. Riblje glave, peraje i kosti iz ribarske industrije već su izvor gnojiva i hrane; sada inovatori pronalaze primjenu za sve, od riblje kože za liječenje opeklina, do otpada od rakova za izradu biorazgradivog pakiranja.

– Ideja pune iskorištenosti je nešto što mora biti sveprisutno u svim lancima opskrbe hranom – kaže Pearson, koji međutim upozorava da ne trebamo precijeniti ova rješenja. Osim ako riblji nusproizvodi ne zamijene dio potražnje za ribom, oni jednostavno koriste otpad – ne smanjuju ga na izvoru.

U konačnici, prevencija je najbolje rješenje, počevši od mora, gdje počinje ovaj problem. Ribari moraju biti opremljeni selektivnijom opremom za ribolov i potpomognuti pravilima koja obeshrabruju odbacivanje. Sumaila naglašava potrebu za “dobrim subvencijama” koje se mogu usmjeriti prema ribarstvu koje pomaže u obnavljanju divljih stokova.

– Generacijama smo vjerovali da je ocean ogroman i možemo uzimati iz njega što god želimo – kaže Pearson. – Sad ćemo vidjeti granice toga. A kad imate ograničenja, to zahtijeva da postanete učinkovitiji – zaključuje.

Z.G.