Mladi svjetioničar otkriva koje vještine su potrebne da bi se bavili ovim poslom: "Nije ovo za svakoga"

Foto: Jurica Gašpar

Otočić Sveti Andrija kod Dubrovnika oduvijek je bio mjesto za koje su se vezale legende i mistične priče. Na njemu su od sredine 13. do 18. stoljeća živjeli benediktinci, a jedna od najgorih kazni u bivšoj Republici bila je izgon na Andriju.

Danas njim dominira svjetionik, koji se nalazi na visini od 69 metara, sagrađen 1873. godine. A na otoku odnedavno živi i radi mladi svjetioničar Mario Matušić, koji je sezonske poslove na moru odlučio zamijeniti stalnim poslom u osami pučinskog otoka, piše Dubrovniknet.hr.

To nije posao za svakoga. Treba voljeti more, pa i onda kad zbog valova ne možeš nikuda i onda kad gromovi udaraju, a kiša ne prestaje padati, a zimski dani brzo prelaze u noć, kaže Mario odmah na početku razgovora, dodajući, kako njemu osobno ni samoća ni oluje ne predstavljaju problem, jer posla oko svjetionika, ali i svjetioničarske kuće uvijek ima.

Čini se ljeti idilično boraviti na svjetioniku, kupati se, ribati, uživati, ali nije to baš tako. Čovjek je tamo potpuno sam i puno toga od kuhanja do održavanja higijene, a prije svega popravka svjetionika, treba sam znati i moći napraviti.

- Budim se svako jutro u 4 sata i pregledam vizualno svjetionike u blizini. Ako primijetim kvar na Olipi, Bezdanu ili Grebenima, javljam u bazu. Onda pregledam svoj svjetionik. Napon baterija, solarni sistem i vjetro-generatore i ako ima nekih problema, uglavnom ih rješavam sam, ako ne mogu, onda zovem pomoć s kopna. Uz to vodim dnevnik svjetionika. Ako mi ostane vremena održavam zgradu i okoliš, a u 11 sati mi formalno završava radno vrijeme, no i dalje traje dežurstvo. Onda spremam objed, odmorim i popodne se nastavlja s radom. Ljeti je to sve puno lakše, jer nema velikih oluja, manje je kvarova, lakše je održavanje, a ponekad mi svrate i turisti i ribari i drugi znatiželjnici.

Mario je na otoku 15 dana, a drugih 15 dana je doma u Zatonu, gdje je odrastajući „uz poje i more“ naučio i ribati i ploviti i kopati, ali i popravljati kamene međe te raditi s drvom. A kad se prijavio na natječaj za posao svjetioničara, sve te vještine, uz psihičku stabilnost, bile su itekako bitne.

Pa znam popraviti međe, persijane, struju, vodu, kaže skromno Mario, koji ne vidi neko čudo u svom poslu, a čudi ga zanimanje medija i ljudi, koji njegov posao doživljavaju kao neku egzotiku, piše Dubrovniknet.

Ovaj 35-godišnjak dva puta dnevno obvezno se mora javiti u dubrovačku bazu Plov Puta, kako bi oni znali da je s njime sve u redu. Jer kad se na osamljenom otoku čovjek ozlijedi, pa makar i ne strašno, pomoć mu ne može stići odmah. A zašto je odlučio promijeniti posao?

- Završio sam studij Jahte i marine na Pomorskom fakultetu u Dubrovniku. Godinama sam radio u marinama, pa onda kao skiper. Sve su to bili sezonski poslovi, a onda sam odlučio da mi treba stalni posao, bez tog konstantnog pritiska u sezoni i ovo mi se činilo idealnim poslom. Položio sam ispit za svjetioničara u Plovputu Split i tamo prošao obuku, a imam i D9 brevete za radio operatera s ograničenom odgovornošću. Od bivšeg svjetioničara na Andriji sam puno naučio, ipak je iskustvo najbolja škola.

Na Andriji je najgore boraviti za vrijeme oluja i zimske južine. Onda su valovi toliko visoki da se i barka mora izvući na obalu, a ništa na otok ne može pristati. Ponekad se dogodi da Mario i nakon što mu smjena završi ostane na otoku dok se more ne smiri, zna to trajati i nekoliko dana.

- Gromova se ne bojim, more volim, pa i kad je valovito, a nije mi problem samoća. Znam dobro planirati, pa mi se ne događa da mi nestane hrane, robe ili nekih drugih potrepština i to je to. Oluje na Andriji su nezaboravne, ali tad se zatvorim u kuću i nešto radim.

Biti svjetioničar je sve, osim običan posao, a oni koji ga doživljavaju kao Mario, očito su jedini koji ga stvarno i mogu raditi.

I.B.

PROČITAJTE JOŠ: