NEKAD JE SLUŽILA KAO PLOVEĆA TRŽNICA U Betini obnovljena stoljetna gajeta Marija

BETINA – Muzej betinske brodogradnje je u Škveru Ćiro porinuo novoobnovljenu muzejsku gajetu Marija. Gajeta Marija napravljena je, prema kazivanjima, 1922. godine u škveru obitelji Filipi Tošulovih u Betini. Marija se prvi put obnavljala 1934. godine u Sukošanu, isto kod obitelji Filipi, koja se par godina prije tamo preselila iz Betine i osnovala škver. Tad je i registrirana. U današnjoj knjižici stoji godina gradnje 1934., a prijašnji papiri su se zagubili.

Marija je duga 6,90 m, široka 2,70 m, 0,88 m visine, a ima 2,2 tone nosivosti.  Prvi vlasnik je bio iz mjesta Luka na Dugom otoku. Budući da su imali polja izvan Luke, do njih su išli gajetom. Robusne forme, široka i duboka, mogla je puno tereta prevesti.

– Obitelj Stagličić iz Pašmana kupila je gajetu 1954. godine i dala joj ime Marija. Tada je imala samo latinsko jedro i vesla. Motor joj je ugrađen 1959. ili ’60. godine. Četiri motora je promijenila, od arana do perkinsa. Stagličići su imali polja s druge strane Pašmana, u uvali sv. Ante. Od tamo su vozili masline, žito, pšenicu, kukuruz. Druga polja imali su između Turnja i Filip Jakova, gdje su također sadili žito, pšenicu i kukuruz. U Mariji su do polja prevozili volove i konje kojima su orali, a kad su životinje zamijenili strojevi, na provi se vozio i Tomo Vinković – traktor. Za ljetnih mjeseci u gajeti su odlazili prodavati povrće, dinje, lubenice, rajčice. Obišli bi Tisno, Prvić Luku, Šepurinu pa do Šolte i Bola na Braču. Na povratku bi u Splitu kupili cementa. Nekoliko puta ljeti bi napravili takvu turneju. 70-tih godina je vadila sabun oko Pašmana, dnevno bi izvadili 1-2 gajete pijeska zapremnine 5-6 kubika. Sve se vadilo ručno, lopatom. Uvijek se s njom i ribarilo, najviše se odlazilo na ludar. Dva do tri puta mijenjalo joj se dno, kuverta dva puta, kolumba jednom, a oplata nikada – pojašnjavaju iz Muzeja betinske brodogradnje.

S Pašmana je u Betinu u Ćirov škver došla na trajleru u stanju za kompletnu rekonstrukciju 2012. godine, s bužama u madirima. Mariju su pronašli na Pašmanu Dario Filipi i prijatelj Matko, nakon što su duže vremena tražili izvornu betinsku gajetu starijeg tipa. Zbog izvornosti linija i stare gradnje odlučili su je obnoviti za vlastite potrebe. S vremenom su odustali od te ideje, pa je jedno vrijeme i udruga Betinska gajeta 1740 planirala ju obnoviti za svoje potrebe. Premještala se po škveru izvana unutra, pa opet vani pa u baraku, čekajući obnovu. Na škveru se bavio s njom uvijek netko usput, kad ne bi bilo drugoga posla, čekajući vlasnika koji će je dovršiti.

– Kad se naš muzej otvorio 2015. godine odmah smo znali da će nam trebati brod na kojem će se educirati mlade i goste muzeja jedrenju i tradicijskom drvenom brodu. Od prve smo željeli da taj brod bude Marija. Nekoliko godina nam je trebalo da nađemo sredstva kojima ćemo financirati obnovu. Konačno, 2020. godine smo aplicirali za sredstva Europske unije iz Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo putem natječaja za mjeru 2.1.1 kojeg je raspisao LAGUR Galeb iz Tribunja, a ista su nam i odobrena ove godine – kazuju iz Muzeja.

U cjelokupnom procesu obnove gajete je ukupno zamijenjeno 70% rebara, krmeni i proveni masivi, ašte, kolumba, velika većina konstruktivnih elemenata, bande, koviduri, paluba i kompletna arma i oprema. Brod je danas kompletno obnovljen.

– Radove obnove gajete izvodili su brodograditelji Nikola i Krešimir Papeša, Ante Jelić, Nikola Balin Nijemac, Siniša Mikin i Ante Sladić.Marija zasad ima pogon na četiri vesla i latinsko jedro, a dogodine planiramo ugraditi motor. Prva plovidba je u nedjelju, 15.8. na Regati za dušu i tilo i jako se radujemo! – poručuju.

Projekt “Razvoj društveno – kulturne infrastrukture i muzeja na otvorenom Muzeja betinske drvene brodogradnje”, u okviru kojeg je obnovljena gajeta Marija, sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo.

D.G.