OBLJETNICA OSLOBOĐENJA AUSCHWITZA Dalmatinci i Istrijani ostavili živote diljem konc-logora Europe i NDH

Kada budete čitali ove retke, skrušeno posvećene žrtvama najvećeg logora smrti Auschwitza koji je oslobođen na današnji dan prije 77 godina, sjetite se da je taj dan u Poljskoj bilo jako hladno, da je bilo sve puno snijega, a da vi čitate o užasu koji je čovjek počinio protiv čovjeka, negdje zaštićeni od hladnoće, zavaljeni u fotelju ili naslonjač u toploj sobi. Dobro nahranjeni i bezbrižni.

U koncentracijskom logoru Auschwitz ubijeno je prema priznanju zapovjednika logora na suđenju Rudolfa Hessa oko 2, 5 milijuna ljudi i oko 500 tisuća je preminulo od gladi i bolesti. (Rudolfa Hessa su 1947.godine na ulazu u logor Auschwitz objesili). Kada su tog 27. siječnja 1945.godine ruski vojnici ušli u logor našli su 7 600 preživjelih logoraša koji su bili živi kosturi.

Od Lovrana do Dubrovnika oko 20 koncentracijskih logora

Kako su i u životu, a posebno pred smrću svi ljudi jednaki, ne vrijedi ih dijeliti po vjerskoj ili nacionalno pripadnostima kada ovim patnicima i žrtvama odajemo naknadno počast iz našeg komoditeta. No, mi smo ipak ovaj članak uz dužno poštovanje prema svima stradalima u Holokaustu od kojih je najviše bilo pripadnika židovskog naroda, njih 6 milijuna, posvetili Dalmatincima i Istrijanima koji su stradali diljem fašističkih talijanskih koncentracionih logora kao i onih nacističkih, ali i ustaških u NDH-a. Od Lovrana do Dubrovnika cijela Istra i Dalmacija je do talijanske kapitulacije bila premrežena fašističkim logorima. Na tom području bilo je oko 20 koncentracijskih logora. S područja nekadašnje Jugoslavije u koncentracijskim logorima je ubijeno 134 464 ljudi različite nacionalne pripadnosti, a od toga broja njih 89 851 u logorima NDH i ostatku prostora tada nepostojeće države Jugoslavije, dok ih je život izgubilo 44 613 u koncentracijskim logorima u Njemačkoj i u Europi. U logoru u Jasenovcu ubijeno je 6 546 pripadnika hrvatskog naroda. Bili su to pretežno antifašisti, ali i svi oni koji se nisu slagali sa ustaškim režimom, mnogi koji su uhapšeni i odvedeni samo zato jer su slušali BBC, neke babice koje su radile abortuse, sitni kriminalci, prostitutke i ljudi koji su bili „različiti“.

Kada se govori samo o području oko Dubrovnika ondje je bilo više od tri koncentracijska logora, a najpoznatiji bio je na Lovrijencu. U Dubrovniku, Konavlima, Dubrovačkom primorju, Pelješcu, Korčuli i Mljetu stradalo je oko 10 000 ljudi s tog prostora za vrijeme II.svjetskog rata. U talijanske logore deportirano je sve ukupno oko 109 437 ljudi, najviše iz područja Istre, Kvarnera, Dalmacije, Gorskog kotara i susjedne Slovenije. Od njemačkih koncentracijskih logora među najviše zatočenih i ubijenih logorša u logoru Buchenwald u Njemačkoj bilo je najviše Dalmatinaca. Oni su svi zauvijek ostali na stratištu.

Na Rabu najgori koncentracijski logor

Koncentracijski logor na Rabu se po svojoj okrutnosti ne samo uspoređuje sa Buchenwaldom, već su preživjeli logoraši i jednog i drugog logora tvrdili kako je na Rabu „bilo puno gore, te da je stanje u logoru na Rabu nadmašilo i ono u Buchenwaldu“. Na Rabu su logoraši talijanskog zapovjednika zvali – Zmija, od gladi je ondje preminulo više od 2 000 djece. Vladala je glad, difterija i ostale bolesti. Ljudi su svakodnevno umirali. Ljeti od žeđi i gladi, a zimi isto radi izgadnjelosti, ali i hladnoće. Posvuda u logoru nalazili su se mrtvi izgladnjeli kosturi. Osobito je dojmljivo svjedočanstvo logoraša iz Čabra koji su bili u koncentracijskom logoru na Rabu i opisivali svirepost talijanskih fašista, pa time srušili „mit o tome kako su talijanski fašistički logori prema njemačkim nacističkim logorima, bili – sanatorij“. Istina o fašitičkim, talijanskim logorima daleko je od slike prave stvarnosti. O svemu tome se pomno i s puno poštovanja piše u knjizi „Patnje“ autora Ivana Malnara. „Tijekom Drugog svjetskog rata više od 20 tisuća stanovnika Istre deportirano je u koncentracijske logore diljem Trećeg Reicha i fašističke Italije. U literaturi se može naći podatak o 5 tisuća Istrana koji se nikada nisu vratili kući iz koncentracijskih logora, a evedinecija nikada neće biti potpuna, jer su se neki svrstavali u slovensko, a neki u talijansko stanovništvo. Zavisi od deportacija“ – iz knjige „Bili smo samo brojevi“ autori Igor Jovanović i Igor Šaponja.

O povijesnim činjenicama postojanja koncentracijskih logora u NDH, u Njemačkoj i cijeloj tada okupiranoj Europi, pisali su i pišu povjesničari. Međutim, sociolozi, psiholozi, filozofi i teolozi uvijek su postavljali pitanje: „Odakle takvo zlo u čovjeka?“ I prije Holokausta „ljude su nabijali na kolac, odrubljivali na giljotinama glave, čupali na živo nokte, spaljivali ih i mučili na najgori mogući način“. Ali, ovo je bilo prvi put u povijesti čovječanstva kako piše sociolog, psihoterapeut i filozof Erich Fromm, a potom i filozofkinja Hanna Arendt da je „postojala tvornica smrti i banalanost zla“. Dojučerašnji mirni postolari, prodavači, inžinjeri, liječnici itd. Preko noći pretvarali su se u monstrume-mučitelje i oruđe u rukama zla koji su hladno, pedantno i sistematski ubijali svoje susjede ili još lakše – one koji su druge vjere, a njima nepoznati. Pisalo se i o zavisti i gospodarskim neprilikama kao uzroku istrebljenja židovskog naroda i genocida nad njime, ali mučeni, ponižavani i ubijani su bili i siromašni, invalidni, stariji, djeca i svi „drugačiji“. Nakon ovog najbestijalnijeg razdoblja u povijesti čovjeka, pripadnici ljudske vrste koji pripadaju nekim političkim ili kulturnim elitama i naravno, intelektualnima, na stranu stavljaju sav pijetet prema žrtvi i međusobno kalkuliraju brojem žrtava kao na javnoj dražbi. Židovska poslovica glasi: “Onaj tko je spasio jedan život kao da je spasio cijeli svijet“. Ova poslovica ima i svoje naličje, pa se s puno pažnje doista može reći: „Da je „samo“ jedan čovjek na najzvjerskiji i tako suptilno-perfidno okrutan način bio ponižen i ubijen u takvim uvjetima“ bio bi to nesaglediv zločin!

„Što se štete tiče koju vi ljudi jedni drugima nanosite tukući se sabljama, bičevima, noževima, probadajući se kopljima i zašiljenim močugama, tukući se topuzima i tupim nožinama, trgajući jedni drugima ruke i noge, zatvarajući se u tamnice, a tu je još i krađa, lopovluk, varanje, izdaja i prevara u poslovanju, pa onda klevetanje i podbadanje, varke, spletke i čarke koje spadaju u uzročnike neprijateljstva, i mnogo sličnih postupaka i osobina…to zvijeri nikad ne čine sa životinjama, niti to zvijeri čine jedna s drugom, niti to poznaju, što se dakle svega toga tiče, znajte da to vaše nadilazi sve što zvijeri rade!“ … „Istina je, naime, da u prirodi nema životinja koje čine ono što čovjek označava izrazima „bestijalnost“ i „zvjerstvo“. Mesožderi gone, ubijaju, muče i straše samo koliko im treba da bi se nahranili ili obranili…Čitava organizacija tih sukoba ima svrhu da utvrdi koji je partner jači, bez ozljeđivanja slabijega.“ – iz knjige Životinja i čovjek, autora Nikole Viskovića.

Živimo u vremenu nalik na ono pred Drugi svjetski rat

Što čovjeku 21 .stoljeća predsatvlja datum 27.siječnja i oslobođenje logora smrti Auschwitz kao i Dan sjećanja na žrtve Holokausta? Je li se čovjek u ovih 77 godina promijenio na bolje, stvorio humanije uvjete za život, ili? U intervju koji je redatelj Rajko Grlić dao Večernjem listu povodom svoje knjige priča koja je izašla prije 4 godine, pa je tako ugledni redatelj postao i pisac, Grlić istiće kako je: “ šetao sa svojim prijateljem Antom Tomićem i u razgovoru došao do spoznaje kako živimo u vremenu koje je nalik na 30-te godine 20.stoljeća, dakle nekako pred 2. svjetski rat. To je, prema njegovim riječima i bila podloga njegoovg budućeg filma.“ Mnogi stariji ljudi koji pamte vrijeme Drugoga rata u Zagrebu govore „kako je situacija gotovo identična sa situacijom pred onaj rat i da se iza brda nešto valja!“.

Prije tri godine ispred Katedrale u Zagrebu po prvi je put održan molitveno-komemorativni skup za žrtve Holokausta. Na zidu zagrebačke Prvostolnice rasprostrlo se tada platno ogromnih dimenzija sa riječima proroka Izajije 56,5 : „Podići ću im u kući svojoj i među svojim zidovima spomenik i ime,…dat ću im vječno ime koje neće biti iskorijenjeno„. Tom prilikom kardinal Bozanić održao je već sada povijesni govor koji će ući u anale plemenitosti, dobrote, iskenosti i poštenja. Tom prilikom kardinal Bozanić je pred predstavnicima vlasti i građanima (među kojima sam bila i ja kao ona koja se čistog srca došla pokloniti žrtvama i prisjetiti se i Anne Frank i Lee Deutsch i mnogih djevojčica i dječaka čiji su snovi prekinuti kao i svih starijih koji su bili poniženi i svih žena ošišanih i obezvrijeđenih i muškaraca na kojima su radili medicinske pokuse i svih žrtava plinskih komora i ustaškog noža), a koji su po snježnom vremenu došli odati počast stradalima u koncentracijskim logorima u ratu i u Holokaustu rekao sljedeće: „Danas se susrećemo sa tajnom zla, ali ga ne gledamo samo u okvirima prošlosti, nego smo ga svjesni i u sadašnjosti. Ideologija rasizma, usmjerena protiv Boga i čovjeka, nastala je na neistini o čovjeku i židovskom narodu, širila se mržnja do neizrecive mjere patnje, koju ni riječi ni slike ne mogu izraziti.“, te istaknuo: „Treba dati posebnu pozornost onome što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj, bez ikakve zadrške, ističući istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi“.

Svjesni snage zla, u ovom spomenu stavljamo preda se vrednote dobra, nesebičnosti i ljubavi. Ovdje smo da bismo prepoznali zlo i govor mržnje te mu se oduprli, da bismo zajedno gradili uzajmano poštovanje i ljubav, na dobro našega hrvtaskog društva i svega čovječanstva – rekao je tada kardinal Josip Bozanić, te nastavio u duhu Pape Franje: „Kršćanstvo isključuje bilo koji oblik mržnje prema čovjeku i drugom narodu“.

„Veličinu današnjeg događaja još ne možemo sagledati“, rekla je predsjednica Hrvatsko-izraelskog društva Julija Koš. Predsjednik Židovske općine u Zagrebu Ognjen Kraus je također komentirao probranim riječima govor kardinala Bozanića kazavši kako: „Sve što je goorio kardinal Bozanić potpisuje!“.

– Ovaj natpis na Katedrali ostaje kao znamen da se zlo i tama ne ponovi – poručio je tada Bozanić.

Jesmo li nakon tog govora kardinala Bozanića ostali potreseni porukom, jesmo li postali bolji ljudi, jesu li nam se srca omekšala i je li sve barem na tren izgledalo – bolje i ljudskije? To neka svatko tko je bio i tko je mogao čuti opomenu, prepusti svojem sudu. Na ostalima je da osluškuju, čuju, da im srca ne otvrdnu (jer Hrvatska je imala dosta Pravednika među narodima koji su svoj život izložili za spas drugog čovjeka) i da se sa iskrenim suosjećanjem – PRISJEĆAJU! Toliko su svi Dalmatinci, Istrijani, Židovi, Srbi, Romi, Slaveni, Slavonci, Međimurci, Zagorci, Zagrepčani i oni „različiti“ – ZAVRIJEDILI!

Gordana Igrec