Prije 109 godina, u nedjelju 14. travnja 1912. godine, 20 minuta prije ponoći, točnije u 23,40 sata dogodila se medijski najpoznatija i jedna od najvećih pomorskih havarija prošlog stoljeća. Sljedećeg jutra sve naslovnice svjetskih i naših novina osvanule su s naslovom da je “Titanik potonuo!”. Prema svjedočanstvu preživjelih , dok je tonuo, trojica Hrvata iz okolice Siska, zapalila su cigaretu i počeli pjevati: “Oj, Savo, Savice, tija vodo ladna ponesi me tamo i onamo…”
Te mirne noći, svoda obasjanog zvijezdama, ali bez mjeseca, na dnu Atlantskog oceana smrt je pronašlo 1495 putnika Titanika koji su išli ili kao “bogataški ukras broda” posjetiti Ameriku ili kao putnici trećeg razreda potražiti sreću preko Velike bare. Samo je njih 712 nakon tri dana zahvaljujući brodu Carpathia, koji je imao većinsku hrvatsku posadu, ugledalo Kip slobode na Manhattanu.
Od 2 207 putnika na najglamuroznijem brodu kojeg je do tad svijet vidio putovalo je 30 putnika iz Hrvatske. Dok je brod tonuo, prema svjedočanstvu preživjelih , trojica Hrvata iz okolice Siska, zapalila su cigaretu i počeli pjevati: “Oj, Savo, Savice, tija vodo ladna ponesi me tamo i onamo…” Zauvijek su završili na dnu hladnog Atlantskog oceana. I inače, najveći broj putnika iz Hrvatske zauvijek je ostao na dnu Atlantskog oceana.
2012. godine kada je obilježavana 100-ta godišnjica potonuća Titanika brod Queen Mary krenuo je “stazama” Titanika, te se zadržao na mjestu tragedije i odao počast svim stradalima. Među okupljenima je bila baš kao i te davne 1912. godine “crem de la crem” Europskog i američkog društva, ali i svi predstavnici društva titanikologa iz cijelog svijeta. Među njima svoje je mjesto pronašao i pisac dviju popularnih knjiga o Titaniku “Titanik između povijesti i mitologije” i “Titanik; Hrvati u katastrofi stoljeća”, te treće , koja će izaći početkom listopada 2018. a njezin konačni naslov glasi Carpathia – brod heroj u sjeni Titanika, predsjednik Hrvatskog društva titanikologa iz Zagreba i član Švicarskog društva titanikologa Slobodan Novković koji inače, budi uzgred rečeno, svako jutro u svojem uredu u izdavačkoj tvrtci na Kaptolu započinje kavom koju pije iz replike šalice za kavu s broda Titanik čiji original stoji 15 tisuća eura, a s kojim smo za naš portal povodom ove još i danas nikad do kraja razjašnjene nesreće razgovarali o “prokletstvu Titanika” koji je ovaj brod kao onaj kojeg niti “dragi Bog ne može potopiti” kako se tada govorilo o njemu, o samoj tragediji, preživjelim putnicima i njihovim kasnijim sudbinama kao i o poslovici koja je nastala kao posljedica istraživanja Titanika, a koja glasi: “Sve nezamislivo dogodi se onda kada nedostaje istinske poniznosti, skromnosti i opreznosti”. Pa, zaplovite zajedno sa titanikologom Novkovićem u mrklu noć pored Southamptona i nemojte ostati ravnodušni kad čujete kako je samo pet sekundi odredilo sudbinu Titanika i njegovih putnika jedne hladne proljetne noći daleke 1912. godine.
– Gradnja Titanika počela je 1909. godine i brod se gradio točno na dan tri godine. Bio je drugi u planiranoj seriji od tri izgrađena broda. Prvo je bio izgrađen Olympic, pa je bio na redu Titanik i treći na redu bio je Gigantik, ali nakon katastrofe odustalo se od ovih zvučnih imena, pa je treći brod bio Britanik. Titanik je bio izgrađen u brodogradilištu u Belfastu.
Tko je došao na ideju da se izgradi “najglamurozniji brod na svijetu”?
Postojale su dvije kompanije brodarske tada najjače na svijetu: I na jednoj večeri u Londonu došli su na ideju J.Bruce Ismay predsjednik White Star Linea i James Pirrie predsjednik brodogradilišta Harland&Wolff da izgrade flotu od tri broda koji bi imali neviđeni do tada luksuz. Odlučeno je to 1907. godine.
Titanik je bio napravljen od čelika kao i svi brodovi tog doba, a težina je iznosila 46.328 tona.
Isplovio u srijedu 10.travnja 1912. iz luke Southampton u Južnoj Engleskoj u podne. S tim da je kod isplovljavanja došlo do podvodnih strujanja i brodu koji je bio u blizini zbog toga su popucali vezovi, pa je za dlaku izbjegnut sudar tih dvaju brodova, što bi putovanje Titanika spriječilo. I čistom (ne)srećom i vjerojatno stručnošću i sposobnošću kapetana Titanika Edwarda Smitha Titanik je sa zakašnjenjem od jednog sata isplovio iz luke.
Kako je izgledalo ukrcavanje putnika? Kao na filmu redatelja Jamesa Camerona “Titanik” ili…?
Apsolutno tako. Redatelj si je dao truda i kopirao je atmosferu. Ista atmosfera prikazana u filmu odgovara i tadašnjem vremenu.
Na Titaniku je bilo 2 207 putnika. To je konačno saznanje iako se oko brojke puno varira. U trećem razredu ih je bilo najviše. Prvenstveni cilj Titanika je bio da prevozi iseljenike iz Europe u Ameriku iako ga mi svi znamo kao luksuzni brod. On je bio iseljenički brod i glavni profit se osnivao na masi iseljenika, a onih par sto ili dvjesto bogataša bili su samo dobra reklama!
Na Titaniku se stvarno okupila cijela crem de la crem tadašnjeg društva. Mnogi su bogataši svoja putovanja za primjerice Cunard Linea Mauretaina stornirali da bi putovali Titanikom, jer to je značilo: biti viđen, a to je značilo puno u tadašnjem društvu.
Na Titaniku se našao John Jacob Astor, najbogatiji čovjek na svijetu, njegov je bio cijeli Manhattan. Zanimljivo je reći da je on bio prijatelj i mecena našeg Nikole Tesle i Nikola Tesla je dugo besplatno živio u Astorovom hotelu što se naravno promijenilo s Astorovom smrću.
Među putnicima je bio i Benjamin Guggenheim čija kćer danas vodi muzej Guggenheim, poznati spisatelj Jaques Futrelle isto tako predsjednici vodećih željezničkih kompanija. Nije se našla potvrda ali se prepričavalo da je i Charlie Chaplin trebao ići na prvu plovidbu Titanika, no navodno je zbog poslovnih obaveza morao putovanje odgoditi.
Uglavnom to su bili pretežno ljudi koji su ili naslijedili ili stvorili bogatstvo, poput primjerice, Molly Brown (u filmu ona bucmasta Amerikanka) koja je bila supruga novopečenog bogataša koji je tražio zlato i naišao na podzemnu zlatnu žilu, pa se obogatio, pa Astor koji je naslijedio bogatstvo, ali ga i uvećao, pa Guggenheim koji je rođen sa zlatnom žlicom u ustima i naravno predsjednici željeznica, tramvaja, bankari poznati i td. Kako tko, većina ih je bila bogatih nasljednika.
U prvom razredu večere su bile glavni događaji gdje su se bogataši viđali, nakon večere bogataši su se izdvajali u salone i pušili, kartali, razgovarali o politici. Žene su se opet zasebno okupljale. U drugom razredu je bilo glazbe, a u trećem razredu je bilo spontanih “fešta” što je Camerun vjerno prikazao u filmu Titanik. Organiziranog programa u svakom slučaju nije bilo.
Koliko je osoba iz Hrvatske bilo na brodu i krenulo u Novi svijet?
Na Titaniku je putovalo 30 ljudi iz Hrvatske. Bilo ih je još pet iz Slovenije i četvero iz Bosne i Hercegovine. Znači, iz ex Jugoslavije 39-tero putnika. Bio je još jedan: Josip Perušić. On je bio svećenik i živio je u Njemačkoj, te se vodio kao njemački državljanin.
Najviše ih je bilo iz okolice Gospića. Znači iz Like. Iz okolnih sela: Lipova glavica, Konjska glava, Medak, Široka kola iz ličkog sela bilo je 17, a od toga ih je 16 poginulo. Jedini koji je preživio bio je Nikola Lulić. Bilo je putnika iz Čazme, pet njih i iz Slavonije, pored Crikvenice troje putnika sa prezimenom Čor. Iz Kravarskog je bilo putnika i troje putnike iz okolice Siska. Na Titaniku nije bilo Dalmatinaca i Istrijana.
Uglavnom su to bili seljaci, ratari. Uglavnom: siromašni ljudi. Tih 30 ljudi su pretežno išli prvi put u Ameriku. Neki su pak išli posjetiti svoju obitelj, a živjeli su u Americi. Preživjelo ih je troje! Što je odnosu na broj putnika na Titaniku vrlo dobar postotak, posebice u usporedbi s drugim nacionalnostima.
Preživio je Nikola Lulić iz Like i još par godina živio i radio u Americi, čak i nastupao po cirkusima i priredbama sa svojom pričom s Titanika, od toga se nešto i obogatio. Poslije se vratio u Hrvatsku s time da je povremeno išao raditi u Francusku. Umro je 1962. godine i pokopan je u Perušiću.
Iz Siska je bio Ivan Jalševac koji je po prvi put išao u Ameriku kod brata koji mu je financirao put. Međutim, Jalševcu se toliko Amerika nakon brodoloma zamjerila da se vratio uskoro u Hrvatsku. Iako ga se tu u novinama vodilo kao poginulog. I njegova ga je obitelj u Sisku oplakivala, dok se on jednog dana nije stvorio pred kućom. Tu je ostao živjeti i raditi i umro je 1945. godine.
Treća preživjela je Mara Osman Banski ona je pored Čazme putovala kod muža u Ameriku. Čini se da su ona i ovo dvoje preživjelih pola sata prije potonuća Titanika ušli u čamac broj 15 za spašavanje i tako se spasili. Iako oni svi tvrde da su skočili u vodu. Ona je navodno od šoka izgubila svu kosu. Nakon godine dana dva sina su došla za njom. Rastala se od supruga i umrla je 1930. godine. Iz Bosne i Hercegovine sva četiri putnika su poginula, a iz Slovenije preživio je Franz Karun i njegova trogodišnja kćer Ana Karun.
Bio je 14. travnja. Nedjelja. Titanik je plovio, puno njih govori – punom parom. Nije! Titanik je plovio povećanom brzinom, jer su uvjeti za to bili idealni i plovio je s 85 posto snage. Bilo je predviđeno da se u ponedjeljak, dakle, sljedeći dan, upale svi kotlovi i da se ide punom brzinom. Međutim, taj dan nisu dočekali. Titanik je plovio povećanom brzinom i imali su informacije da se približavaju ledu i toga su svi bili svjesni, ali kapetan Smith nije napravio ništa što svi ostali kapetani na svim svjetskim morima ne bi naredili. To je, dok se ne pojavi prva prepreka tj. ledena santa, da se drži kurs i brzina.
Sve je bilo krasno i dobro do 23,40 sati, znači, 20 minuta prije ponoći kada se iz tog mraka (bila je noć, mirno more, bez vjetra i valova, zvjezdana noć, ali nije bilo mjeseca) znači bili su svi uvjeti da se prepreke na površini ne otkriju i u tih 20 minuta prije ponoći pojavila se ledena santa na kursu Titanika što je osmatrač na jarbolu u onom mraku uspio vidjeti. Naravno, odmah su bile poduzete sve mjere: odmah u lijevo! I strojevi punom brzinom odmah natrag! Međutim, brzina koju je brod tog trenutka imao i snaga strojeva…znate nije to kao kod automobila. Stanete na kočnicu pa se zaustavite. Kod broda je kočenje takvo da vi morate strojeve zaustaviti potpuno da bih onda vratili unazad. Za to treba oko 30 sekundi, a Titanik je nakon 37 sekundi udario u santu! Titanik je samo uspio skrenuti! Nikakvog kočenja tu nije moglo biti! Radi se o pet sekundi više manje!
Da su je ugledali pet sekunda poslije ne bi je stigli izbjeći nego bi je frontalno udarili i opet ne bi potonuli. Znači, na najnezgodniji mogući način oni su tu santu pogodili. I naravno, nakon te naredbe: naglo lijevo i strojevi nazad! Oni su postupili kako su morali postupiti. Međutim, rok je bio prekratak da se sudar izbjegne. Potonuće je trajalo 2 sata i 40 minuta! Toliko je trajala ta agonija. Inače, na šest mjesta je ledenjak “ubo” Titanik na mjestima gdje zakovice spajaju čelične ploče. Ukupna površina probodenog otvora bila je 1,2 metara kvadratnih, a ploče su bile razmaknute 1-2 cm. Titanik je bio raspoređen na 16 vodootpornih komora i mogao je ploviti i u slučaju da mu se četiri komore poplave. Ali u slučaju Titanik, peta komora bila je strateški važna i ona je bila oštećena tako da voda u njoj prelazila jedan metar. Zbog jednog metra vode u petoj komori Titanik je potonuo! Da tog jednog metra vode u petoj komori nije bilo oni bi plutali na površini do dolaska Carphatie. I Olympic je imao sudar, pa su mu dvije komore bile poplavljene, ali on je nastavio plutati, za razliku od Titanika.
Je li se brod doista prepolovio?
Da, da! To je zbilja bila zanimljiva teorija. Bile su knjige i dokumentarci koji su pokazivali kako brod tone u jednom komadu. Tek je Camerunov film Titanik pokazao svu istinu. Da se brod prelomio. Iako je bilo izjava očevidaca da se brod prepolovio, ali nitko nije vjerovao, jer je bilo nemoguće za takav brod da se prepolovi. Na filmu je noć prikazana previše osvijetljena (ipak je to film, pa treba vidjeti cijelu scenu potonuća) jer u stvarnosti se sve odvijalo u mrklom mraku. Dvije minute prije prijeloma brodskog trupa, sva su se svjetla na brodu ugasila… Titanik je bio samo crna masa u mraku… Iz čamaca je bilo nemoguće vidjeti prijelom broda… To je primijetilo samo troje, četvero ljudi, koji su kasnije tvrdili da se brod prelomio ali im nitko nije vjerovao. Čuli su buku, ali to su pripisivali eksploziji kotlova.
Koliko čamaca za spašavanje je bilo u pripremi?
Titanik je imao 20 čamaca za spašavanje. 16 klasičnih čamaca, znači, onih drvenih i četiri preklopna rezervna splava. To je bilo dovoljno mjesta za 1178 ljudi što je u odnosu na 2 207, pola za sve ljude.
Koliko je ljudi spašeno i koliko djece?
Na Titaniku je bilo 2207 putnika. S tim da je na nekim listama evidentirano 2209 putnika, a razlog je taj što se za dva člana posade ne zna da su se ukrcali, ali za jednog se zna, a za drugog ne, da su pobjegli glavom bez obzira. Jedan je rekao: da on neće ostati na tom prokletom brodu niti sekunde duže” I taj se iskrcao na vrijeme. Službeno se vodi da je poginulo 1495 osoba, a spašeno 712. U New York je došlo 912 preživjelih! Na brod Carpatiu je došlo oko 916 ljudi. Međutim, nekoliko ih je kasnije umrlo od smrzotina. Na Titaniku je bilo 107 djece. Petero u prvom razredu, od toga je četvero spašeno, u drugom razredu je bilo 22 djece i svi su spašeni, a u trećem razredu je 80 djece, a 53 ih je poginulo. Ukupno je poginulo 54 djece, 53 djece je preživjelo. Iz prvog razreda je poginula Melin Elison koja je imala 5 godina, iz drugog razreda su spašena sva djeca, a iz trećeg razreda je poginulo 52 djece. Najmlađa djevojčica tada stara dva i pol mjeseca Millvina Dean je spašena i kao starica je umrla prije par godina u SAD-u. Bila je moja prijateljica.
Carphatia s relacije Rijeka-New York prvi stigao u pomoć
Brod Carphatia bio je britanski brod. Matična luka bio je New Castle. To je bio brod koji je od 1903. plovio na relaciji Rijeka-New York. I Carphatia je bio jedan od flote koji su iz Rijeke plovila za Ameriku. I naravno kako su iz Rijeke plovili da je velik broj mornara bio iz Istre i Primorja. Tako da su ih i ljudi malo već i svojatali. Četvrtina posade je bila hrvatska. Carphatia je u trenu kad je Titanik doživio nesreću bila na povratku iz New Yorka prema Rijeci. Isključeni su svi strojevi koji troše struju kako bi se sva snaga usmjerila na kotlove i zaplovila sa 17 čvorova što je puno, nakon S.O.S. signala sa Titanika. Trebalo mu je četiri sata da dođe do Titanika. U 4,10 sati došli su do Titanika. Ali kako je bio mrak, putnici iz čamca su ispalili raketu i tako su ih pronašli. Jer u cijeloj zbrci slanja poruka Carphatia je malo skrenula s putanje prema Titaniku.
To je, inače, jedna trasa na kojoj i brodovi i dan danas putuju. Titanik je zbog sigurnosti putovao južnije upravo zbog tih ledenih santi. I to je nonsens da je kapetan Smith želio oboriti rekord plovidbe. To nema veze sa istinom! To je područje Sjevernog Atlantika na koje sante rijetko stižu, ali na proljeće se zbog otapanja ledenjaka jedan odlomio i eto.
Vi poznajete preživjele i njihove potomke. Kažite nam nešto o njima?
Kazao sam nešto o troje preživjelih. Sa svim njihovim potomcima sam u kontaktu Obitelj Štefe Pavlovića živi danas u Čazmi, obitelj Mare Osman živi u Vagovini, unuk od Nikole Lulića živi u staračkom domu na Srebrnjaku u Zagrebu, g. Anto Hečimović. Unuk Nikole Lulića, Anton Hečimović je u međuvremenu preminuo. Danas kontaktiram s njegovim sinom, praunukom Nikole Lulića, Hrvoje Hečimovićem iz Zagreba. Čujemo se povremeno. Bio sam puno u kontaktu sa Miroslavom Matovinom koji je nećak Jalšovca. On je isto preminuo. Zahvaljujući njemu sačuvalo se toliko dokumenata.
U kontaktu sam s praunukom jednog mornara sa Carpatie koji je vlasnik spomen medalje za spašavanje ljudi s Titanika. Poznavao sam osobno Melvinu Dean koja je bila najmlađa preživjela putnica s Titanika. Stara dva i pol mjeseca. Ona je bila i počasni član našeg hrvatskog društva titanikologa kao i ostalih svjetskih društava titanikologa.
Govorilo se o tome da će Titanik biti izvađen iz oceana?!
Da. To se govorilo dok se pobliže nije znalo u kakvom je stanju. To su naravno želje možda mnogih, ali to nije realno. Nema šanse! Naravno, vade se predmeti. Vodi se evidencija. Ima puno tih koji se tome suprotstavljaju jer da se time oskvrnjuje uspomena, ali jedino tako se može sačuvati sjećanje na njih.
Koliko se ljudi poput vas bavi ovom povijesnom epizodom? Koliko titanikologa ima u svijetu?
U grubo: oko 12 do 15 tisuća članova raznoraznih društava. Od tih 12 tisuća možda ima tisuću-dvije tisuće ozbiljnih istraživača. Najviše ima Amerikanaca, Britanaca, Nijemaca, Švicaraca, Iraca. I to od dimnjačara, čistača, profesora, fizičara…
Ja sam počeo 1981. godine. Fascinirala me ta činjenica da je bilo sve naj, naj. Na njemu su svi naj, naj bolji i navodno brod je nepotopiv i onda taj brod ode na put i na tom putu nestane. I to pod okolnostima koje su toliko nevjerojatne. Pet sekundi plus minus i sve se potopi. Na stranu to da je u blizini bio jedan brod koji je kad se Titanik potapao i slao rakete za pomoć, ali ovaj nije reagirao.
Nije li Titanik bio neka vrsta “ukletog broda”? Pun samouvjerenog svijeta…
Da! Ima u tome nešto. Zanimljivo je to da kad se dogodi neka katastrofa krenu priče kako je to bilo unaprijed predviđeno. Poput tornjeva Blizanaca u New Yorku. Ali postoje i točni podaci da su neki prije katastrofe predviđali da taj brod neće nikad stići do New Yorka! Što se može, ali i ne mora vjerovati. Što je međutim činjenica? Četrnaest godina prije brodoloma Titanika jedan američki pisac Morgan Robertson napisao roman u kojem opisuje upravo to što se dogodilo 14 godina kasnije: najveći, najbrži, najluksuzniji brod na svijetu…santa leda… s time da se taj brod u romanu zvao Titan. Tako da je to jedna nevjerojatna koincidencija! Činjenica je naprosto da je takav roman napisan prije katastrofe! A sve ove druge stvari da je bio uklet… to da. Iako se može i to uzeti s rezervom, ali roman – ne!
Nije li se u slučaju Titanika potpuno opravdana mudrost “da nezamislivo uvijek može doći kada nedostaje istinske poniznosti, skromnosti i opreznosti”, kao što su to istraživači slučaja Titanik i izjavili?
Apsolutno točno! Svaka knjiga o Titaniku u svojem predgovoru o tome govori. Vrijeme Titanika je bilo vrijeme općeg tehničkog napretka. Avioni su počeli letjeti, brodovi su postali luksuzniji i ljudi su mislili da je priroda pripitomljena. Pogotovo Atlantik. I vjerovali su da je taj brod nepotopiv. I vrlo često citirana izreka je bila: da niti sam Bog taj brod ne može potopiti! Tu se već vidjela jedna arogancija i bahatost tadašnjeg svijeta koji je bio naviknut na to da novac sve može! Titanik je bio ogledni primjer za to. Ali, eto protiv prirode se ponekad ne može!
Odaje li se danas na dostojanstven način počast stradalima?
Da! Kao prvo već se obilježava svake godine sa ekspedicijama koje spuštaju plakete na tom mjestu i ostavljaju vijence. I tako je to od prve godine nakon halvarije do danas. Američki brod obalne straže doplovi do mjesta nesreće i oda počast stradalima.
Kako bi svijet izgledao da “vinovnici buržuoazije “ nisu pronašli smrt na dnu Atlantskog oceana?
Može se spekulirati. Ali ja ću se zadržati na primjeru Nikole Tesle. Vjerojatno da Astor nije stradao na Titaniku, moguće bi Tesla štošta od svojih patenata mogao realizirati. No, zna se da je na burzi nakon katastrofe bilo panike. Imala je katastrofa utjecaj na opću ekonomsku situaciju.
Jesu li doista glazbenici kao u filmu do samog kraja svirali?
Da. Orkestar je svirao do kraja. To su svi očevidci potvrdili. Svi glazbenici su poginuli. S tim da je samo tijelo njihovog šefa pronađeno. Bilo je podsmijeha na filmu na tu scenu, kad glazbenici sviraju do samog potonuća, jer ljudi nisu vjerovali. Ali to se doista tako zbilo.
A kapetan Titanika – Smith?
Kapetan je poginuo isto. Naravno, postoje spekulacije. Na filmu je prikazano kako gine na kormilarnici. To je, međutim, jedna teorija. Druge su pak te da je doplivao do jednog čamca i rekao: dečki, držite se” i nije ušao u čamac. A drugi tvrde pak da je spasio dijete, stavio ga u čamac i nije se želio ukrcati u nj i tako je skončao. Ima i onih koji tvrde da je sebi pucao u glavu. Puno izjava ima da ga je val pokupio na zapovjedničkom mostu.
Što je s izložbama posvećenim Titaniku?
Najbolje izložbe bile su priređene prije par godina u Hamburgu i Zürichu gdje ste mogli doživjeti atmosferu s broda: zveket bešteka kod večere, urlike, zapomaganje… (pomalo jezovito) ali zaista maestralno izvedeno. U Budimpešti je bila izložba 2007. godine, ali ne tako maestralna. S malim dodatkom: da je svaki posjetitelj dobio ulaznicu kao kartu za brod i na njoj je pisalo ime putnika. Poslije je mogao vidjeti je li među preživjelima ili ne. Također jezovito, ali što se može. Trenutno je izložba u Wiesbadenu u Njemačkoj. Ove dvije izložbe: u Hamburgu i Zürichu nadmašila su sva očekivanja.
U Muzeju u Rijeci čuva se prsluk s Titanika jedini takav u Europi kojeg su pronašli mornari sa Carphatie i koji je ležao u podrumu Muzeja od katastrofe Titanika, a pronađen tek kad sam ja pisao svoju knjigu o Titaniku. Uz to u Karlovu u Muzeju čuva se spomen povelja koji su mornari Carphatie dobili za zasluge kod spašavanja putnika kod Titanika. Ostale fotografije naših putnika sa Titanika čuvaju se u mojem arhivu. No, imao sam neke neformalne dogovore. Svi vas tapšaju po ramenima, ali kad treba realizirati onda nitko nije zainteresiran. Zagrebački velesajam bi bio idealan za takvo što, a i Rijeka. Međutim, sve je ostalo na zamisli za sada. Barem pisma koja su bila pisana i odaslana sa Titanika i ostali dokumenti, ako ne već nešto opsežnije.
Obilježavanje tragedije
Godišnjica tragedije Titanika najviše se obilježila 2012. kada se obilježavala 100- godišnjica potonuća. Sve druge godine se to nekako obilježava pretežno u Titanik društvima, koja uvijek nešto organiziraju tih dana…večere, druženja, izložbe…. Kod nas nema nekih posebnih aktivnosti s tim u vezi….osim što me tih dana pojačano knjižnice ili škole pozivaju na održavanje predavanja…..
Ja osobno taj datum, 15. travnja, više obilježavam sam za sebe…..odnosno, meni je taj dan nekako posebniji nego drugima, jer mi je već punih 37 godina sinonim za tu katastrofu….. No, ne obilježavam ga na nekakav poseban način. Ionako je meni Titanik svaki dan sveprisutan u mislima….pa je taj 15. travanj po tom pitanju isti kao i svaki drugi, jedino, eto……to je Taj Dan!
Što se države i institucija tiče, podršku naših državnih institucija u svom istraživačkom i spisateljskom radu o Titaniku nemam niti kakve pomoći, a nii koristi. Na kraju krajeva, država ne obavlja neke puno važnije stvari za svakodnevni život ljudi, pa nije niti za očekivati da će se baviti nekim tamo titanikologom Novkovićem… (smijeh).
Ipak, moram priznati, da su se stvari malo promijenile od 2012., kada je osnovana Udruga Titanik 100, čiji sam dopredsjednik. Udruga ima svoje sjedište u mjestu Bratina, kod Pisarovine (Iz Bratine je jedan od poginulih Hrvata na Titaniku, Stjepan Turčin). Činjenica je da već godinama imamo veliku pomoć i izvrsnu suradnju lokalnih vlasti, općine Pisarovine, načelnika Pisarovine gosp. Tome Kovačića, Turističke zajednice Pisarovina i Turističke zajednice Zagrebačke županije i njezine ravnateljice Ružice Rašperić.
S te strane samo sve pohvale…. No davno sam jednom (mislim, krajem 2012.) pokušao kontaktirati s Ministarstvom kulture u vezi dovođenja jedne velike izložbe predmeta s Titanika u Zagreb, ponudivši im pomoć obzirom na sve moje kontakte, poznanstva i prijateljstva s vodećim svjetskim Titanik-ekspertima. No, dalje od nekoliko mailova nisam ništa uspio pokrenuti….. ljudi u ministarstvima imaju sigurnu plaću….baš njih nekako briga za Titanik. Iako su Titanik-izložbe širom svijeta vrlo posjećene i uspješne…
Što je, međutim, s najavama o podizanju spomenika Carphatiji u Rijeci? Gdje je tu zapelo?
Spomenik u Rijeci je posebna dugogodišnja tema… Naime, ja sam 2006. godine u poglavarstvu grada Rijeke predložio, da se Carpathiji i njenoj hrvatskoj posadi u Rijeci – kao luci iz koje je Carpathia godinama polazila prema New Yorku i nazad – podigne spomen obilježje. U početku je ideja oduševljeno prihvaćena, ali kako to već kod nas ide, uskoro se oko toga sve stišalo. A onda je nekoliko ljudi iz Rijeke iz udruge kapetana veterana „Kraljica mora“ u jesen 2012. opet pokrenulo tu moju ideju, uključili mene i Udrugu Titanick100 u cijeli projekt i sada se ta priča polako, previše polako, razvija u smjeru da do 2020. godine taj spomenik bude izgrađen u sklopu projekta „Rijeka – Europska prijestolnica kulture“. Spomenik bi trebao biti postavljen na današnjem Adamićevom gatu, za što je dozvola od urbanističkog ureda već dobivena…idejna rješenja o izgledu spomenika još ne postoje…
Gordana Igrec
PROČITAJTE JOŠ:
VIDEO: ŠOKANTNO OTKRIĆE Najpoznatija olupina nestaje, znanstvenici tvrde: “Titanic se vraća prirodi”
Nastavak kolumne o običajima slavljenja Badnjaka i Božića Dubrovačka kolenda – Dobar večer, mi kucamo, Badnje večer čestitamo. Ovđe, ovđe, nazdravljemo.
“Tiha noć, sveta noć” ili kad nastupi tišina i sve se primiri nakon četiri tjedna Došašča, iščekivanja i užurbanih priprema
ZLARIN – Da je živa, jedna od najvećih hrvatskih pjesnikinja, rođena na otoku Zlarinu kod Šibenika, danas bi proslavila stoti rođendan.
Kada budete čitali ove retke, skrušeno posvećene žrtvama najvećeg logora smrti Auschwitza koji je oslobođen na današnji dan prije 77
Jadranski web portal
© 2024 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev
