OTOČKI TIRAMOL: DON SPOMENKO BAGARIĆ Evanđelje s otoka dobrog popa

Foto: Srećko Vukov / Ivica Brkić

Nisam jedini koji ne zna što je Bog htio, ako je htio, kad je stvarao svijet, ali odnedavno mi se čini kako naslućujem što mu se vrzmalo po glavi kad je smislio otoke. To odnedavno, odnosi se na vrući kolovoški dan kad sam na Zlarinu upoznao Spomenka.

ZLARIN – „Ako Boga ima, otok je smislio da bi čovjeka uputio na drugog čovjeka. Da bi ih povezao u međuovisnosti, pomogao im da pronađu ono što na kopnu često zanemare“, tako zbori Spomenko Bagarić, dok se na 35 Celzijusa hladimo pivom. Koji trenutak prije nego li sam prugom kroz šibenski kanal starim Tijatom, uplovio u idilični zlarinski portić on je dojurio rasklimanim biciklom. Nosi majicu na špaline, kratke hlače, japanke, kosa mu je uvezana u rep… Tek kad ga konobar zovne „Velečasni“ postajem svjestan da je taj šesdesetdvogodišnjak (dali biste mu bar 15 manje) zapravo katolički svećenik, župnik u zlarinskoj župi Uznesenja Blažene djevice Marije. S njim sam telefonski ugovorio sastanak.

Ima jedan pop

Na toj dužnosti je don Spomenko od 1986. godina, kad je na otok došao sa 28 godina, a dotad se uspio roditi u Duvnu, preseliti se s obitelji u Baranju, studirati i završiti farmaciju, pa je kao neplaniranu nuspojavu zaboraviti, da bi bio buntovni mladi student teologije, zaredio se u Tisnom i odradio „praksu“ u Boraji. A onda su mu rekli: Hoćeš na Zlarin?

Nudili su to prije njega još četvorici, nije im leglo, a on prihvatio. Ostatak je jedna od najljepših duhovnih morskih priča za koju ne trebaju PR službe i društvene mreže. Dosta je da ti par prijatelja, koji znaju da voliš otoke kažu: Čuj ima ti na Zlarinu jedan pop, samo, pazi taj pop, to ti je jedan totalno neobičan pop!“

Nije samo ljetna „pušt me stati“ montura ono što don Spomenku daje na „neobičnosti“. Dok razgovarate već nakon par minuta shvatite kako pred vama sjedi čovjek bez maske – iako se okušao na filmu. Doduše dokumentarnom, nosi njegovo ime i priču, a Spomenko je nagrađen na Danima hrvatskog filma i na Vukovar film festivalu 2014. godine. Film nisam stigao vidjeti, ali i bez kamere tip je toliko dobrohotan da mi se učinio kako je pred me osvanuo iz nekog modernog apokrifnog Evanđelja, neke blagovijesti koja svako malo razdrma kanone i učini da poruka onoga koji je prije 2000 godina hodao po Galileji tražeći ribare duša zazvoni uistinu kao – živa dobra vijest. Za reći pravo, don Spomenko nije neki pismozborac, ne gradi kule od riječi, niti se oko njih trudi, ali ima onu rijetku sposobnost – vjerujete mu.

– Kad mi davno pokojni šibenski biskup Josip Arnerić upitao bi li pošao za župnika na Zlarin, pomislio sam: eto meni izazova. Rekao sam: Idem tamo gdje me se treba! Prethodno su taj izazov odbili neki drugi pozvani. Jedno je kad župu obiđeš automobilom pa se vratiš „doma“, a drugo kad ode zadnji brod, a ti ostaneš na toku koji ti je dom. Bio je rujan 1986., sezona je pomalo išla kraju pripremajući me na drugi život otoka. Jer otoci imaju dvije godine: prva traje 2 ili 3 mjeseca, onda druga 9 ili 10. To su dani kad fureštih nema, kad krenu prve bure i kad se ljudi zaključavaju u sebe. Ukratko, bilo je to vrijeme početka mog života na otoku. Bio sam stacioniran u Zlarinu, ali sam obilazio Žirje i Kaprije, koje i sad volim obići. Imao sam donekle sreću da je moj tetak imao vikendicu u Vodicama, pa sam te otoke još kao mladić doživljavao kao svoj akvatorij. Brzo sam vidio da je svaki otok država za sebe i da priče Zlarina, Žirja i Kaprija nisu iste. Ni danas ni kroz povijest – govori pa na brzinu niže usporedbe otoka, broj autohtonih prezimena, raspored mjesta, povijesne okolnosti.

Voli li Bog otoke?

– Zima daje puno vremena i da se suočiš sa samim sobom i sa sredinom, njenom poviješću, mentalitetom. Ja sam društven čovjek, jako volim zajednicu i vrlo brzo sam se skompal na Zlarinu. Shvatio sam njegovu posebnost, njegovu posebnu pozicioniranost u odnosu na kopnu, koja ga je još u austrijska doba učinila važnom pretovarnom lukom, a njegovim stanovnicima omogućila da se kroz trgovinu otvore prema svijetu. S druge strane teška vremena tjerala su ih i u emigraciju u Ameriku. Ta posebnost osjeća se i danas. Kad sam došao Zlarin je imao 300 stalnih stanovnika, sad ih ima 250, reklo bi se trend je, kao i drugdje, u padu, ali to ne bi bilo baš točno. Upravo zbog blizine kopna (Šibenik nam je na pola sata vožnje prugom) na otoku se tijekom godišnjih ciklusa (svjetovnih i religioznih) stalno cirkulira 500 ljudi. I to ne starih ljudi, nego mladih koji studiraju, školuju se, rade u Šibeniku, Splitu, Zadru, Zagrebu. Oni dolaze na škoj ne samo na kupanje, dolaze na jematvu, u masline, na lignje, Božić, Uskrs. A sve naravno kulimira ljeti kad nas se ovdje, uz vikendaše i turiste, okupi i po četiri tisuće. Sve to utječe da Zlarin nikad nije bio zatvoren ni gospodarski ali, što je u mom zvanju važno, ili je bar meni posebno važno, ni po razmišljanju“, priča mi Spomenko, dok se zagrijavamo za temu tzv. duhovne nadgradnje. Jesu li Bogu otoci miliji ili ih je odredio kao kaznu?

– Ne mogu govoriti za sve otoke, ali čini mi se da je Zlarin iznimka u toj zamisli, ako je ima. Već sam spomenuo kako je kroz povijest bio u posebnim prilikama koja su ga činile otvorenim. Kad se spomenu otoci, ljudi često pomisle na tzv. staru pobožnost, na svetkovanje i procesije ali i mentalitete koji su bliži srednjem vijeku i njegovom interpretiranju Novoga Zavjeta i riječi koju je donio Isus. Zlarin, na moju sreću nije takav i nije bio takav kad sam došao na njega. Zvučat će vam čudno da vam ja kao svećenik kažem da sam na neki način uvijek cijenio činjenicu da je ovaj otok dao puno partizana. Neki su kasnije postali generali, admirali, ljudi odanih onoj Partiji. To bi kao trebali biti moji protivnici, ili bi se trebali suprotstavljati ali ja to nisam tako shvaćao. S jedne strane oni zbilja jesu bili dio režima, ali su isto tako malo više u tajnosti krstili djecu. Ali moj cilj nije bio nikad da je nekog obraćam. Moj cilj je da najprije doživim ljude kakvi jesu, da ih razumijem, da im pokažem da mi je stalo do njih i svjedočim: nema straha od mene! No, da se vratim mentalitetu koji sam zatekao, ta partizanska priča učinila je da Zlarinjani nikad nisu svoju vjeru iskazivali u tzv. folklornim činovima, velikim procesijama, običajima, pokazivanjima. Oni su svoj odnos prema svijetu i jedno prema drugima iskazivali kroz svoj ljudski stav, a to je mjesto gdje ja tražim Evanđelje. Dakle, ako vjeruješ ili ne vjeruješ činiš to onako kako ti misliš da je u redu, a ne zato što se ponašaš po principu stada. Ja znam da pastirima svih vrsta katkad paše da ih ljudi slijede kao ovce, al ja ne mislim da su moji Zlarinjani ovce. Oni su me osvojili kao ljudi, svojim stavom i na taj njihov stav, za koji sam ja uvjeren da je dobar, ja sam ponosan“, priča dok ja, začuđen ispucavam rafale potpitanja. Recimo, kako hijerahija gleda na njegovo življenje blagovijesti?

Teško je vidjeti žalosnog čovika

Govoriti s pozicije moći i vlasti, hijerahije, vrlo često prepotentno, to nije moja opcija. Ja mislim da moje zvanje nije ništa vrijednije od zvanja ribara, poštara, konobara, škovacina… Ako Bog postoji, ako je Isus ono što je vjerujem da jest, onda poruka svakako nije da netko vlada nad nekim, Isus ne stavlja sebe u prvi plan on sebe i svoj život stavlja svoju službu u zajednici,“ priča poneseno, a kad, da ga potaknem priupitam je li on „horizontalni kršćanin“ kaže:

– Ne opterećujem se definicijama. Mi smo na otoku obitelj, meni je važan osobniji i ljudskiji pristup, a ne ponavljanje formula. Živim ne samo sa vjernicima i ne samo sa tradicionalnim vjernicima. Njegujem zajednicu za nevjernicima, Harikrišnama, astrolozima, antiteistima, ateistima… Neki svećenici znaju se preobratiti u činovnike, slabo ili nikako sudjeluju u životu zajednici. Njima zvuči čudno kad kažem da ja ne vjerujem u Vatikan, ja vjerujem u poruku koju je donio Isus. Moj put nije hijerahija, moj put je zajednica. Pitate me smetam li „svojima“? Gledajte, ja nemam ambicija, ne pucam na tajnička mjesta, ne ugrožavam, ne zaimaju me unosne službe i katedrale, ne idem ne sastanke što bi se reklo crkvene team bildinge. Tu se često priča o prizemnim stvarima. S druge strane biskupi su imali razumijevanje za mene, ja osobito pamtim pokojnoga biskupa Badurinu. Ali i drugima sam bio našao dobar način. Neki kaži da je to zato jer nemaju koga drugog dovesti tu. Tko god da dođe, neće imati problema ako mu je stav da su ljudi dar jedni drugima. Nitko se ne smije bojati biti ono što je.

Prilazim čovjeku takvom kakav jest i želim ga vidjeti sretnim. Meni je teško vidit žalosnog čovika“, kaže prelazeći na zlarinski idiom. Kad mu na to ukažem smije se kaže

– E da govorim purgerski, šokački, hercegovački, ali kad sam ljut, uvijek govorim zlarinski tako da znam da me ljudi razumiju. Ali govorim po zlarinski i kad me ponese emocija. Sretan sam s tom baštinjenom jezičnim bogatstvom u sebi. Nego, da se vratimo zajednici. Mi bolujemo od istih onih ljudskih slabosti koje ćeš naći svugdje, na kraju i na otoku. Mi pivamo, ali se i karamo. Kad je jugo mrgodni smo, prođemo jedni kraj drugih štufi. Gledamo često jedni drugome u pjat, pratimo ko je koga odveja u škuribandu. Đelozi smo, znamo se od dišperacija napit… Znamo i ne govoriti jedni s drugima po pet, deset godina. Nitko to ne može iskorijeniti, to su slabosti svih ljudi. Ali ono što se može je graditi zajednicu koja ljudima daje mogućnost da se ne boje svojih slabosti, zajednicu koja podržava. Zajednicu koja te neće ostaviti na cjedilu niti ćete osuditi i istjerati. Zajednicu koja će oprostiti. Imam ovdje primjera ljudi koji ne govore po 10 godina, ali kad se jednom od njih dogodlilo zlo ovaj drugi mu je prvi pritekao u pomoć. Poslin opet nisu govorili“, kaže uz smiješak sliježući ramenima. I kako živi ta zajednica u spomenute dvije otočke godine, one od 3 mjeseca, i one zimske od 9?

NA OTOKU NEMA KASTINGA

– Kad je turizam posrijedi, Zlarin ima sreću, ali tu je očito bilo i pameti, jer se na otoku nije razvio masovni turizam. Recimo ono što se dogodilo Vodicama, Crikvenici… U tom smislu mi živimo ljetnu i zimsku verziju mediteranskog života. A ona ne dopušta da gosti asimiliraju domaće, nego naprotiv mi asimiliramo goste. Uključujemo ih u naš život, ako to žele, ali im kažemo – pazite mi smo jako ljubomorni na to što imamo. Tko to poštuje dobrodošao je. A druga zimska godina, ovisi kao i svugdje od okolnosti – ali uvijek je cilj da se bez obzira na sve sačuva dobra zajednica. Recimo, par godina nakon što sam došao počeo je rat, na otok su došli prognanici, među njima su bili i moji roditelji iz Baranje. Tada sam se uključio u brigu o njima. Kasnije, nakon rata trebalo je pokrenuti turističku prču. Rekli su mi, ti si završio škole, možeš razumjeti te zakone… Pa sam studirao zakone, pisao statute i utemeljio Turističku zajednicu. Valjda sam jedini župnik koji je bio predsjednik Turističke zajednice u dva mandata.

Evo sad je korona, pa smo se organizirali oko brige za stariji svit, brinemo imaju li lijekova, kako se osjećaju, obilazimo ih. Netko će reć, pa nije to posao župnika. I nije, al posao župnika su ljudi. A ljudi žive, a kakav je to župnik koji ne brine kako mu ljudi žive. Mi ovdje na toku svaki dan kad parti pruga osvijestimo koliko trebamo jedini druge. Tko ide u grad odmah pita drugoga – jel ti triba šta! Tako se odnosimo i kad radimo neki projekt. Nama vječno fali ljudi, mi ne možemo nikog otpisati. Nema kastinga na otoku, kao nisi dobar pa možeš ići ća. A ne, naći ćemo mi tebi posla, ako hoćeš. Možda nisi zidar, ali maltu mišati možeš“, priča, a kad mu kažem kako mu organizacijske sposobnosti nadilaze župu, odmahuje rukom.

– A ne, moj škoj je moja mikroregija. Ja nemam ideja za Zagreb, za Hrvatsku. Nemam ni za druge škoje, recimo meni bi na Lastovu bilo teško. Prije svega svaki otok je država za sebe. Naravno svi se u konačnici moraju povezati s kopnom, ali i međusobno respektirajući različitosti. Kad sam došao činilo mi se da je Šibenik puno manje vezan za otoke nego drugi gradovi, recimo Zadra ili Split. Ali pomalo ode na bolje. Pokrenuli smo Muzej Koralja, radimo na obnovi Kapela Sv. Roko, gdje će biti crkveni muzej. Fondovi EU pomoći će u obnovi crkve sv. Šime. Grad pomaže, shvaćaju da za život na otoku nije dovoljno samo dovesti struju i vodu. E sad, kako ćeš u tu priču uplesti mlade. Sigurno ne tako da ih prozivaš ili tiraš. Kad pokrećem neki projekt prikazujem ga kao pozornicu na kojoj mogu iskazati svoje mogućnosti: mladi arhitekt će pomoći na jedna način, onaj koji se kuži u marketing drugačije. Oni koje zanima treking, škraping, koncerti, glumačke radionice isto tako. No, ni to nije ono što se zove revitalizacija. Za nju treba puno više, uključujući i infrastrukturu. Za Zlarin bi to svakako bila kanalizacija, po meni najveći projekt nakon što je Franjo Josip sagradio rivu na koju i sad pristaju vapori. S druge strane revitalizacije traži ozbiljnu pripremu. Ona se ne može svesti na stihiju ili pojedinačne primjere. Za povratak mladih na Zlarin, u smislu da im to bude životni odabir, potrebno je osnovati ono što bih ja nazvao Info punkt za novi život. Bilo bi to mjesto na kojem bi se mogle skenirati želje i potrebe svih koji razmišljaju o Zlarinu u tom smislu. U toj sveobuhvatnoj anketi doznali bismo što ljudi žele, što imaju, koje projekte spremaju, i što im mi možemo ponuditi. Vrtić i školu do četiri razreda imamo. Razdoblje srednje škole i fakulteta neizostavno se mora provesti izvan škoja, jer je to formativno doba jako važno da nam se mladi ljudi vrate sa svježim ideja. Naravno, to vrijeme mi smo ti koji ih trebaju uvjeriti da itekako ima smisla sudjelovati u čuvanju identiteta dobre otočne zajednice“, sad već te zadnje rečenice izgovara dok nas prati na rivu.
Što bi rekla stara, za ovu prigodu malo preuređena, zlarinska pjesma:

„Vapor parti i cimu molaje,

Don Spomenko na dobro ostaje“.

Josip Antić