Plastika, arheologija budućnosti

Postoje dva brza načina da osvijestite u kolikoj nas mjeri plastika okružuje. Jedan je da odete do neke plaže i prebirete po plastičnom otpadu, drugi je da prebirete po svojoj svakodnevnici.

Zapišite svaki plastični predmet koji dodirnete tijekom 24 sata. Idući dan zapišite sve ne-plastične predmete. Usporedite popise. Osim plahti, papira, čaše i šalice za kavu, ne ostaje vam mnogo. Plastika je gotovo svugdje. U kojem nas je trenutku zapravo okružila i osvojila? Čini se da se odjednom tu našla. Rekli bismo da se baš snašla.

Neželjena posljedica pogodnosti

Sredinom 19. stoljeća krenula je potraga za novim sintetskim spojevima iz biljaka kako bi se smanjilo iskorištavanje prirodnih resursa poput bjelokosti (slonovače) od koje su se izrađivale tipke za klavir, češljevi, biljarske kugle. Masovno korištenje bjelokosti na zapadu, krajem 19. stoljeća pobudilo je strah od njihovog istrebljenja. Bjelokost azijskog slona korištena je za izradu biljarskih kugli dok je afrička korištena za izradu tipki. ¹

(Video: proces izrade biljarskih kugli)Zbog sve većeg tržišta te dugog, složenog i skupocjenog procesa proizvodnje, proizvođači biljarskih stolova Phelan i Collender, 1869. godine ponudili su nagradu od 10.000 američkih dolara (današnja vrijednost bila bi nekoliko stotina tisuća) onome tko će osmisliti kugle koje nisu napravljene od slonovače. To je privuklo John Wesley Hyatta koji je izumio celuloid – prvi plastični materijal zbog čijih su zapaljivih svojstava biljarske kugle pri savršenom sudaru znale eksplodirati. ²Mnogi su detektirali mogućnost velike zarade u otkrivanju novih materijala. Tako je 1907. godine Leo Baekeland, belgijski kemičar, stvorio Bakelit – prvi sintetski polimer u potpunosti sačinjen od molekula koje je nemoguće pronaći u prirodi. Bakelit, taj iznimno čvrst i tvrd materijal koji je imao široku primjenu – od nakita do automobilske industrije – označio je početak Plastičnog doba.

Bakelitni telefon ISKRA ATA 12 (Izvor: Njuškalo)

Krčkalo se ubrzano u raznim laboratorijima, stvarali su se novi polimeri, a onda ih je Drugi svjetski rat izvukao na ulice. Mnogi polimeri kao što su polietilen, najlon, akril, stiropor prvi su put umarširali u životni prostor upravo tijekom rata. Po njegovom završetku, plastika je omogućila procvat opsesivnog potrošačkog društva. Obećavala je obilje po niskoj cijeni, put u čišću i svjetliju budućnost bez strahovanja od prekomjernog  korištenja prirodnih resursa. I tako je plastika počela tiho penetrirati u naše živote, naše domove, aute, odjeću, igračke i na koncu – naša tijela. Ispunila je obećanje, ali i ostavila izobilje plastičnog otpada o kojemu nismo razmišljali.

McGuire: Želim ti reći samo jednu riječ. Samo jednu.Ben : Koju?McGuire: Slušaš li me ?Ben: Slušam.McGuire: Plastika. (The Graduate, 1967.)

Tu je kako bi se kretala

Od 1950-tih do danas proizvodnja plastičnih proizvoda porasla je preko 200 puta. S time je porasla i količina plastičnog otpada. Korporacije su se pobrinule kako plasirati što više proizvoda na tržište, no ne i što po završetku njihovog životnog vijeka.

Jednom kada dospije u mora i oceane, a to je svake minute jedan kamion, plastika slobodno putuje. Nošena strujama, valovima i vjetrom dospijeva gotovo svugdje. Postoje područja u oceanima koja su više ili manje onečišćena (zasigurno ste čuli za 5 velikih oceanskih vrtloga koji nalikuju na “plastičnu juhu”), ali ne postoji područje u kojemu plastika nije pronađena.

Donovan Hohn krenuo je u potragu za plastičnim patkama i o tome napisao knjigu1992. godine 28.000 plastičnih igračaka ispalo je s broda na plovidbi od Hong Konga do Sjedinjenih Država. Brod je naletio na uragan, a flota od 7.200 crvenih dabrova, 7.200 zelenih žaba, 7.200 plavih kornjača i 7.200 žutih patkica započela je svoju dugogodišnju plovidbu oceanima. Preko 20 godina kasnije te iste plastične igračke, nešto blijeđe i mekše, još uvijek plutaju oceanima. Pronađene su na obalama Havaja, Aljasci, Južnoj Americi, Australiji, smrznute u ledu Arktika. Stigle su i do Škotske. Mnogi znanstvenici, ekolozi, oceanografi i turisti krenuli su u potragu za šarenom flotom. Među njima bio je i Donovan Hohn koji je o tome napisao knjigu pod nazivom “Moby-Duck”. Pronađete li negdje kakvu patku da pluta bespućima ili se sunča na kakvoj plaži, mogla bi vas usrećiti – vrijednost koju su primjerci igračaka dosegnuli u kolekcionarskim krugovima kreće se na oko 1.000 dolara.

S brodova u mora često ispadaju i plastični peleti. Ponekad kontejner, ponekad njih deset. Ni približno simpatični kao patke, oni su zapravo sirovina od kojih se izrađuju svi naši predmeti. Od proizvođača transportiraju se do prerađivača peleta gdje se potom prerađuju u gotove proizvode.

Ako se malo bolje zagledate, plastične pelete pronaći ćete i na vašim plažama

Obišli202 smo plažu u uvali Lakošaše kod Ližnjana koju smo s volonterima iz Grčke, Španjolske, Portugala i Hrvatske počistili krajem lipnja. U rujnu plaža je bila još relativno čista, u prosincu zatrpana je kao da ju nikada nismo počistili. Prošetali smo cijelim područjem te naišli na veliki broj plastičnih peleta. Uzeli smo čašu tog nagomilanog materijala te analizirali što se u njoj može naći. Pomno smo, uz pomoć povećala i pincete, izvadili sve čemu na plaži nije mjesto. Plastika, plastika, mikroplastika.

Tu je kako bi ostala

Svoju popularnost plastika duguje niskim proizvodnim troškovima i brojnim praktičnim karakteristikama, uključujući malu težinu, otpornost na razne kemikalije i fleksibilnost. Plastika je izvanredan materijal koji nam je olakšao život i omogućio veliki napredak u gotovo svim područjima – od čuvanja namirnica do medicine i avijacije. Međutim, loš je način na koji ju koristimo. Suludo je da za proizvode vrlo kratkog životnog vijeka koristimo materijal tako dugog životnog vijeka. Gotovo polovicu plastike koju proizvedemo čine predmeti za jednokratnu uporabu koji zbog lošeg i neodgovornog zbrinjavanja završe u moru. Jednom kada stigne u okoliš, plastika tu ostaje još jako dugo. Plastika ne nestaje, ona prelazi u sitne komadiće – mikroplastiku. To su čestice plastike manje od 5 mm nastale razgradnjom i usitnjavanjem plastičnog otpada. Problem je što plastika na sebe veže razne štetne kemikalije, onečišćivače iz okoliša i mikroorganizme. Sve to nagomilava se i zadržava u tkivu životinja koje plastiku zamjenjuju za hranu, a naposljetku te životinje jedemo mi. Još uvijek ne znamo kakve će to posljedice imati po ljudsko zdravlje. Istraživanja u sklopu DeFishGear projekta (2017.) pokazala su da se mikroplastika nalazi u želucima trlja, arbuna i srdela, komercijalno važnih riba koje obitavaju u Jadranu. Pitka voda, sol, pivo, komarci, ljudski izmet – mikroplastika je pronađena gotovo svugdje. Tu je kako bi ostala, a mi kako bi pronašli rješenje problemu koji smo generirali.

Plastika miriše na obrokZagađenje plastikom planetarni je problem koji zahtjeva veliki sustavni zaokret. Samo recikliranje neće riješiti taj problem kao ni naše platnene vrećice. Nedavne promjene u globalnom recikliranju i tržištu otpadom koje se odnose na zabranu Kine na uvoz plastičnog otpada, razvijenim zemljama zadale su mnoge probleme. Europska Unija izvozila je preko 60% svog plastičnog otpada u Kinu. No, što s otpadom koji sada ostaje u našem dvorištu? Mnoge zemlje u razvoju preuzele su dio tog uvoza iako nemaju adekvatne infrastrukture za taj otpad prihvatiti i reciklirati, a što je vrlo opasno kako za okoliš tako za zdravlje ljudi. Također, otvorila su se nova vrata za još masovnije nelegalno trgovanje otpadom. Vrijeme je da uđemo u drugu fazu Plastičnog doba – u eru odgovorne proizvodnje i potrošnje gdje je jedina opcija ravnoteža u skladu s prirodom, a ne obilje i nekontrolirani rast.

Izvor:Petra Počanić, Amore festival Poreč1 http://americanhistory.si.edu/collections/search/object/nmah_10655042 Plastic: A Toxic Love Story (2011)