POVIJEST ZADRA 1920. - 1944. Osamdeset godina slobode hrvatskog grada Zadra

ZADAR - Udruga antifašističkih boraca i antifašista Grada Zadra u suradnji sa Zajednicom udruga antifašističkih boraca i antifašista Zadarske županije uz potporu  Grada  Zadra, Zadarske županije, pod pokroviteljstvom Predsjednika RH, u srijedu 30. listopada obilježavaju 80. godišnjicu oslobođenja Zadra od fašizma, nacizma i vraćanje Hrvatskoj.

Svečano polaganje cvijeća i odavanje počasti palim borcima za slobodu grada Zadra na spomen obilježje na Gradskom groblju u Zadru održat će se tog dana u 16 sati, a prigodni program u Providurovoj palači u 18 sati.

Mussolini je u Zadar nastanio odane fašiste iz južne Italije

Zadar je nakon Prvoga svjetskog rata pripao Italiji ugovorom između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1920. g. (Rapallski ugovor). Zadar je s otokom Lastovom činio Zadarsku provinciju.

Nakon što je Mussolini 1922. g. osvojio vlast u Italiji, uspostavio je fašističku vlast u Zadru. Tu je nastanio njemu odane fašiste, uglavnom iz južne Italije. Pod pritiskom i zbog nezadovoljstva novom vlasti oko 4.000 građana, uglavnom Hrvata, iseljava u Šibenik, Split, Zagreb, Beograd i okolne gradiće i sela.

U Zadru se živjelo pod fašističkom diktaturom bez nacionalnih sloboda, ukinute su sve škole na hrvatskom jeziku, hrvatske novine i udruženja. Mussolini je pozamašno financirao Zadar, uspostavio bescarinsku zonu, građani su ekonomski dobro živjeli.

Italija i Njemačka su 6. travnja napale Jugoslaviju. II. Talijanska armija brzo je okupirala cijelu Dalmaciju. Tu je stacionirala 4 divizije: u Zadru diviziju Zara, u Šibeniku diviziju Sassari, u Splitu diviziju Bergamo, u Dubrovniku diviziju Re. Nakon što je Vlatko Maček odbio talijansku i njemačku ponudu primiti vlast nad Hrvatskom, vlast je ponuđena Anti Paveliću. On formira 10. travnja 1941. g. Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) sa stranačkom vojskom ustašama.

Njemačka i Italija podijelile su Jugoslaviju u dvije okupacijske zone i tu stacionirale otprilike 300.000 vojnika. Poglavnik Ante Pavelić u Rimu, 18. svibnja 1941. g. potpisuje s Italijom Rimske ugovore, čime je veći dio Dalmacije pripojen Italiji. Talijanski kralj Vittorio Emanuele u prisutnosti Ante Pavelića imenuje za hrvatskog kralja vojvodu od Spoleta, pod imenom kralj Tomislav II.

U Dalmaciji stiže 500 učitelja i uvodi se talijanski jezik kao jedini!

U pripojenoj Dalmaciji u škole se uvodi talijanski jezik kao jedini. Iz Italije dolazi oko 500 talijanskih učitelja. Proganjaju se svi koji pokazuju bilo kakvu nesnošljivost prema okupatoru. Već 10. svibnja 1941. g. otvara se talijanski koncentracijski logor na otoku Ošljaku, slijede logori Molat, Rab, Zlarin, Ugljan, njih 14 na našoj obali. Mnogi građani direktno se interniraju u logore na tlu Italije.

Ustaški Pavelićev režim uvodi strahovladu u NDH, uhićuje i odvodi u logore koje je formirao pod patronatom talijanske i njemačke vojske, redom: komuniste, Srbe, Židove, Rome i Hrvate. U takvim uvjetima ljudi u Dalmaciji prihvatili su poziv Komunističke partije Hrvatske i priključuju se partizanskom pokretu. Prva grupa boraca iz zadarskog kraja krenula je u partizane sa zadarskog otočja, preko Vodica u Liku. Uskoro, 1942. g. jača partizanski pokret na otocima, u Ravnim kotarima i Bukovici. Borci se prebacuju u Bosnu i Hercegovinu i čine okosnicu partizanskih jedinica u bitkama na Neretvi i Sutjesci.

Talijanska vlast formira plaćeničku vojsku – antikomunističku dobrovoljačku miliciju (MVAC) zvanu Banda. Vojne postrojbe su nacionalno podijeljene na hrvatske i srpske. Časnici su isključivo Talijani koji naređuju pohode, uglavnom ubijanja, palež i pljačku. U hrvatska sela dovode Bandu srpskog nacionalnog sastava, a u srpska sela Bandu hrvatskog nacionalnog sastava. Potom dolazi regularna talijanska vojska s riječima: „Vidite što su vam susjedi napravili“.

ZAVNOH vraća Zadar i Dalmaciju Hrvatskoj

Kapitulacijom Italije 8.9. 1943. g. sve se u Dalmaciji mijenja. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) na svom II. zasjedanju u Plaškom 12.-15. 10. 1943. g. donijelo je proglas o vraćanju Hrvatskoj Istre, Zadra, otoka i drugih teritorije pod okupacijom Italije. Partizanske postrojbe zauzimaju dalmatinske otoke i većinu obalnih gradova, pa i Split. Drže ih oko mjesec dana, dok nije snažna njemačka vojska organizirala kontraofenzivu. Partizani i Englezi drže otok Vis do svršetka rata.

Stanovništvo se sklanja pred Nijemcima i odlazi u zbjeg u Vis, potom u južnu Italiju, pa u Egipat. To je poznati hrvatski zbjeg u El Shattu s 30.000 izbjeglica. Talijanska pripojena provincija Dalmacija priključena je NDH. U Zadru je ostala talijanska fašistička civilna vlast odana Mussoliniju. Gradonačelnik postaje Vincenzo Sorrentino, sudac Dalmatinskog prijekog suda koji je niz građana osudio na smrt strijeljanjem. On je 1947. g. u Šibeniku osuđen za svoje zločine i strijeljan.

U Zadru se stacionira njemačka vojska. Saveznici onemogućuju njemačkoj vojsci da koristiti istočnu obalu Jadrana za transport i povlačenje trupa Armije E (iz Grčke), na način da stalno bombardiraju sve gradove, do 1. 11. 1944. g. od Drača do Trsta. Savezničko zrakoplovstvo od 1. 11. 1943. g. počinje bombardirati Zadar 36 puta. Grad je potpuno razrušen, dio stanovništva je otišao u Italiju, dio u susjedna sela i na otoke, dio u polja prema Crnom, Bokanjcu, Bilom brigu. Oko 500 građana poginulo je u bombardiranju. Računa se da je u Gradu ostalo oko 500 ljudi.

Nijemci zadarske otoke kontroliraju zračnom ophodnjom, patrolnim čamcima, a na otoku Pašmanu i Ugljanu imali su i svoje pješačke postrojbe. U Ravnim kotarima i Bukovici djeluju Zadarski partizanski odred, Primorska četa, bataljun “Bude Borjan” i niz manjih jedinica. Formira se 19. sjevernodalmatinska divizija, koja 9. dalmatinskom divizijom i 26. dalmatinskom divizijom kasnije čini 8. korpus. Na tom prostoru djeluju ustaške i četničke postrojbe čineći mnoga ubojstva, paleži i pljačke.

Dalmatinske divizije i ratna mornarica oslobađaju otoke i gradove uz more

Novoformirane dalmatinske divizije i novoustrojena ratna mornarica oslobađaju dalmatinske otoke i gradove u kolovozu 1944. godine. Javlja se bojazan da se ponovo ne uspostavi monarhija Karađorđevića. Pregovori kraljeve vlade, na čelu sa Šubašićem, i Tita išli su teško i mučno. Churchill je bio uz kralja.

Partizanske jedinice nakon oslobođenja Benkovca 13. 8. 1944. g. Vrše pripreme za oslobođenje Zadra. Nijemci uočavaju da je jedini izlaz da se se povuku morskim putem prema Lošinju, Rabu, Hrvatskom primorju. U noćnim satima 31. 10. 1944. g. napuštaju Zadar, a u njega ulaze partizanske jedinice. S Nijemcima odlazi manja grupa civila Talijana, grupica ustaša, četnika te preostali talijanski fašisti, na čelu s gradonačelnikom Vincenzom Sorrentinom.

Njemačke jedinice grčevito drže kninsko područje kako bi se željeznicom i cestama mogli preko Like povlačiti na zapad. Morskim putem to im više nije bilo moguće. Jedinice 8. korpusa poduzimaju operaciju okruženja i uništenja njemačke 373. i 392. divizije, Dinarske četničke divizije te 6. i 7. ustaškog zdruga. Nakon tromjesečnih bitki neprijateljske jedinice su uništene i zarobljene, samo neki dijelovi su se probili iz okruženja.

Kninskom bitkom oslobođena je cijela Dalmacija. Partizanske jedinice nastavljaju oslobađati Hrvatsko primorje, Kvarner i Istru, oslobađaju Trst i dolaze u kontakt s engleskim trupama. Pod Savezničkim ultimatumom partizani se povlače iz Trsta. Formira se istarska „Zona A“ pod savezničkom kontrolom i istarska „Zona B“ pod jugoslavenskom kontrolom.

Započinje diplomatsko-politička tršćanska i istarska kriza. Kriza će se rješavati dvadesetak godina, do konačnih sporazuma Italije i Jugoslavije u Osimu 1974. godine. U tim diplomatsko-političkim pregovorima Zadar se pribojavao da se ne aktivira Rapallski sporazum kojim je pripao Italiji. Bilo je takvih mišljenja i zalaganja, pogotovo od francuske pregovaračke delegacije.

Mir s Republikom Italijom potpisan je 10. 2. 1947. g. čime je Zadar ne samo stvarno, nego i međunarodnopravno ostao u matici  domovini Hrvatskoj, piše za ovu prigodu prof. Vladimir Alavanja.

D.G.