Povratnik iz Švicarske na Viru izrađuje morske figure od drva

VIR – Diplomirani inženjer elektrotehnike, zidar, kuhar, konobar, proizvođač sokola, panceta i kobasica, lignjolovac i virski domaćin, 75-godišnji Branko Malekin, umirovljeničke dane na Viru provodi izrađujući drvene figure morskih konjića, morskih kornjača, lignji i raznih riba.

Razigrani švicarski ovčar Biser veselo trčkara dvorištem obiteljske kuće u Miljkovici, a kada njegovi vlasnici i supružnici Borka i Branko Malekin ne gledaju dovoljno pozorno, rado se maši za ponuđeno na stolu. U ovom slučaju Biser je posegnuo za komadima vrhunskog virskog sokola i fine domaće kobasice koje 75-godišnji umirovljeni diplomirani inženjer elektrotehnike, zidar, kuhar, konobar, proizvođač sokola, panceta i kobasica, lignjolovac i virski domaćin Branko, posvećeno priprema svake godine.

– Ono što je na stolu, to je i ponuđeno. Naučili smo to u Dalmaciji – kažu nam Borka i Branko Malekin opravdavajući nestašluk i biser kućnog mezimca Bisera. No oprosta nema. Biser je zbog razigranosti privremeno zatvoren na katu njihove obiteljske kuće. Od slobode ga dijeli ograda ispred stepeništa kojim se silazi pred Konobu, kako Borka i Branko nazivaju kućno predsoblje koje funkcionira kao dnevni boravak i svojevrsni izložbeni i muzejski prostor obiteljskih uspomena. S lijeve strane do zadnjeg centimetra popunjenog prostora veličine dvadesetak kvadrata, na zidu dominiraju uokvirene fotografije Borkinih i Brankovih predaka i potomaka, dok je desna strana zida popunjena raznim predmetima i ukrasima. Na zidu se nalaze uramljene fotografije, ferali, suvenir malene pivske bačve s veselim pijancem, figure patuljaka, jelenski rogovi, razni predmeti od drva i drvene figurice. Na samom ulazu u taj muzejski prostor ispunjenog finim mirisom drva i osjećajem topline, na zidu koji ga odvaja od predsoblja, stoji radio prijemnik iz 1950-ih i telefonski aparat iz 1966. kojega je Branko dobio na poklon od švicarske telefonske kompanije.

– Nikad nisam zakasnio platiti račun – kaže. Ispod zida na velikoj drvenoj polici nalazi se pedesetak rukotvorina od drva – vješto oblikovanih, izrezbarenih i obojenih morskih konjića, morskih kornjača, lignji, raznih riba i jedan psić. Branko ih izrađuje već nekoliko godina kako bi zabavio svoje vješte ruke i zadovoljio potrebu za stvaralaštvom. Tako je prvo dao oduška svojoj umjetničkoj crti i sklonosti za detalje, a potom ih je poklanjao prijateljima, znancima i dobrim susjedima.

– Počelo je prije nekog vremena u Privlaci kada je jedna naša prijateljica poželjela morskog konjića od drva. Tada sam ih počeo izrađivati i dosad sam ih napravio šezdesetak – govori Branko. Godine 2000. Borka i Branko kupili su staru kuću u Miljkovici. Uredili su je i nakon sedam godina su se preselili na Vir. Dotad su živjeli i radili u Švicarskoj. Supružnici Malekin su Krečani, rođeni u predgrađu Tuzle s godinu dana razmaka. Riječ je o urbanom području koje je nekad bilo veće od Tuzle. Kreka je krajem 19. stoljeća bila lijepo uređeno naselje za koloniste u Austro-Ugarskoj – Slovence, Ruse, Čehe, Slovake, Židove, Austrijance, Nijemce, Ukrajince i još dvadesetak različitih nacija – koje je imalo čak dvije željezničke stanice, brojne cvijetnjake, gradske vrtove, sportske aktivnosti i bogatu kulturu. Tamo su prvi tereti ugljena iskopani još 1884. za potrebe solane u Simin Hanu, no vremenom se rudnik Kreka osamostalio. Električnu centralu Krečani su dobili početkom 20. stoljeća kada je u gradu djelovao puhački orkestar, limena glazba, vatrogasna postrojba i tvornica špirita, a do kraja Drugog svjetskog rata Kreka je imala stolnotenisku momčad i nogometaše Rudara (kasnije Proleter). Krečani su bili fini i obrazovani ljudi.

Tako je Branko diplomirao elektrotehniku, a radio je sve i svašta. Godinu dana mlađa Borka, s druge strane, cijelu je karijeru radila kao medicinska sestra instrumentarka. Živjeli su u švicarskom Bernu, središtu alemanskog kantona Bärn i sjedištu federalnih tijela i brojnih međunarodnih organizacija.

– Bilo nam je teško u početku. Borka je odmah dobila posao u struci, a ja sam zbog nepoznavanja jezika bio prisiljen raditi bilo što. Počeo sam s pranjem suđa u jednom hotelu – ne bez ponosa govori Branko, koji inženjerski precizno objašnjava kako je u novoj domovini teklo dobivanje dozvola za rad; prvo dozvola od tri do šest mjeseci, potom i godišnja dozvola. Gospodin Branko se iskazao u restoranskom poslu, pa je brzo prebačen na pečenje mesa i pravljenje pizza, a kako je kao inženjer elektrotehnike i vješt majstor znao rješavati razne probleme, prebačen je u službu nadzora gdje se brinuo o tehničkoj ispravnosti više od 50 hotelskih soba. Bio je još konobar, a potom je duže vrijeme u svojoj struci radio u tvornici za proizvodnju strojeva za pranje posuđa.

– Kada je gazda tvornice umro, njegova braća nisu htjela nastaviti voditi biznis, pa sam ponovno morao mijenjati profesiju. Tada sam postao majstor soboslikar. Jedna Krečanka udala se za Švicarca koji je bio poznati moler, a kako smo se znali, počeo sam raditi s njim. Radio sam šest godina, a nakon toga ponovno sam radio u struci – govori. U međuvremenu je supruga Borka zbog problema s kičmom morala na tri operacije, pa je svakodnevni odlazak na posao za Branka postao problem.

– Bila je to prilika da otvorim svoj posao. Vratio sam se soboslikarskom zanatu. Papirologija za otvaranje firme bila je jako jednostavna. Sve je s 200 franaka bilo riješeno u dva tjedna, a radio sam sljedećih 16 godina – kaže Branko. Supružnici Malekin izgledaju zdravo i njegovano. Tanki sijedi brkovi skraćeni po širini gotovo na pola Branku daju eleganciju i štih poslovnog čovjeka, globtrotera starije generacije. Kuća i okućnica decentno su uređen prostor koji govori koliko je pažnje njihovih vlasnika usmjereno na detalje.

Kuća koju su kupili dovršena je pomalo. Grube radove izveli su zidari, a onda je Branko dovršavao posao ukrašavajući cijelu kuću detaljima.

– Na Viru sam počeo izrađivati figure od drva. Znao sam u Švicarskoj raditi detalje na fasadama ili popravljati ostatke slikarskih radova, ponekad i neke fine obrade, ali nikad ovako nešto. A počelo je slučajnošću – prisjeća se Branko kako je pronašao komad drveta kojega je odlučio sačuvati i potom izrezbariti. Danas je već u situaciji kako bi s izrađenim figurama mogao organizirati izložbu. Brankove misli i ruke nemaju mira. Još u Švicarskoj počeo je raditi domaće kobasice u sušari, sada isti posao radi na Viru s kobasicama i virskim sokolima.

– Ne mogu bez kobasica. Naučio sam se na njih od djetinjstva, a izradi sokola podučio me Goran Budija. Radim još i pancete. Sa svojim sokolom osvojio sam treće mjesto u kategoriji kvalitete proizvoda i prvo mjesto za autohtoni izgled sokola na Ninskoj šokolijadi. Kasnije više nije bilo tih kategorija, pa nisam ni želio sudjelovati. Sada kobasice i sokole radim za sebe, obitelj i prijatelje. Hvala bogu, imam ih puno – priča Malekin koji bi volio da se nekakvo slično natjecanje, ili izložba tradicijskih suhomesnatih virskih proizvoda, organizira i na otoku.

– Čim sam se doselio na Vir kupio sam knjigu profesora Ive Bašića. Sve me zanimalo o otoku na kojemu smo tada počeli živjeti. Htio sam saznati sve o prošlosti i običajima Virana. Žao mi je što neki autohtoni otočni običaji i proizvodi pomalo nestaju ili su potpuno nestali, poput proizvodnje domaćih sireva, iako domaći ljudi na Viru još uvijek rade sokole, pancete i pršute. Ljeto je prebukirano događajima, ali bi se od jeseni mogli družiti na jednom tradicijskom gastronomskom događaju – nada se Branko, kojemu je još jedan otočni običaj postala pasija. Dva puta uzastopno bio je pobjednik na tradicionalnom Virskom lignjolovu u kategoriji lignjolova s obale, što dosad nikomu nije pošlo za rukom.

– Imao sam sreću, tako je ispalo. Već sljedećeg dana možda ne bi bilo ulova – priča nam Krečanin koji je u paru s Ivanom Virom ulovio tri lignje težine 672 grama. Za taj ulov 76-godišnji Malekin proveo je na lignjolovnoj poziciji kod Bobovika tri i pol sata na nogama. Bio je tada hladni prosinac i lignjolov je tražio strpljenje. Otprilike svakih sat vremena pala bi jedna lignja. Kod inženjera Branka sve je u detaljima.

Kažimir Škrbić