RIBARSKA TERAPIJA S obale na kraljicu

Orada, komarča, lovrata, podlanica (Sparus Aurata) je riba koja je, zbog svoje lukavosti i opreza, uvijek bila izazov za sportskog ribolovca, neovisno o tome kojom tehnikom je lovili.

Radi se o ribi iz porodice sparida, izduženog tijela, velike glave i čeljusti sa više redova zubi pod kojima pucaju i najčvršće ljušture školjki i rakova (što zadaje glavobolje uzgajivačima školjki, ali o tom drugom prilikom).

Po obliku tijela se da prepoznati dobrog plivača, koji u slučaju opasnosti ima eksplozivan start i nestaje u treptaju oka.

Naraste do 10 kg težine, a na udici su ipak najčešće one od oko 0,50 kg.

Najčešće se zadržava na pjeskovito-ljušturastom dnu, na blago položenim terenima. Voli mirne uvale, luke, lukobrane, ušća rijeka, dok je se rijetko može naći na udaljenim brakovima te obalama koje strmo padaju u more.

Ljeti, u jesen i proljeće se uglavnom zadržava uz obalu, dok zimi više obitava na većim dubinama, do 50 m.

Zbog svojih odlika lukave i inteligentne ribe, ali i zbog svojih glasovitih gastronomskih vrlina, često se naziva i „kraljicom mora“. Zasluženo, ako mene pitate.

Komarča je, zbog svoje brojnosti, česta meta podvodnih ribolovaca, a lovi se manje ili više uspješno, skoro svim udičarskim tehnikama. Ipak, neke od tih tehnika daju bolje rezultate i kao takve se primjenjuju u nadmudrivanju s ovom doista fascinantnom vrstom.

Jedna od tehnika je i lov odmetom (fermom) s obale

Najčešće se radi o sistemima koji uključuju štap i rolu. Kako je tehnika u svojoj suštini jednostavna, te ne zahtjeva od ribolovca brodicu niti neku posebnu opremu, primjenjuju je i oni manje iskusni.

Najbolje doba za lov komarče s obale je ljeto, jesen i proljeće.

Iako se mnogi kunu u zoru i sumrak, osobno sam najbolje rezultate imao između 10 i 15 h.

Mnogi, pogotovo stariji, ribolovci još uvijek love komarču odmetom s obale na klasični način, dakle tunjom na čijem je kraju namontirana udica ispod klizne olovnice. Moderniji se sistemi, ipak malo razlikuju od te najjednostavnije inačice, te se danas više lovi pomoću štapa i role.

Štapovi koji se koriste u ovoj tehnici, iako nerijetko premašuju 4 m duljine, najčešće su od 2,40 m pa do 4 m. Moraju biti čvrsti ali istovremeno i elastični da bi mogli anulirati udarce i povlačenja koje komarča proizvodi dok se pokušava osloboditi udice.

Oni duži su svakako bolji, jer osim što se lakše nose sa većim primjercima, imaju i tu karakteristiku da strunu drže pod većim kutem u odnosu na morsko dno, otežavajući tako lovini da se domogne dna i zabije u kakvu rupu ili procjep, što uglavnom rezultira gubitkom iste.

Svrsi će poslužiti štapovi u dijelovima, kao i oni teleskopski.

Izbor je u domaćim specijaliziranim prodavaonicama dobar, tako da će svatko pronaći nešto za sebe, u skladu sa svojim željama i mogućnostima. Iako će dobar štap odraditi veliki dio posla kad govorimo o izvlačenju i zamaranju lovine (pa i kontri), ipak ne treba pretjerivati i kupovati štapove astronomskih cijena.

Role, s druge strane, moraju biti sposobne izvući i veći primjerak ribe.

Radi se, naravno, o stacionarnim rolama za koje je jako važno da imaju slobodan hod špule ili još bolje baitrunner. Sa baitrunnerom ćemo smanjiti opasnost od zapetljavanja strune na samoj roli, što kod slobodnog hoda špule ili otvorenog preklopnika i nije rijetkost, pogotovo kod naglih i brzih povlačenja, karakterističnih za komarču. To je jako oprezna riba i ne smije osjetiti otpor ako uzme ješku, inače je odmah ispljune. Neki ribolovci koriste i druge načine, na primjer da o strunu okače prsten koji visi na struni negdje po sredini štapa ili malo niže, u svrhu notifikacije kad riba potegne. Što se veličine role tiče, one od 4500 pa nadalje će sasvim solidno odraditi posao.

Fluorokarbonski predvezi su već postali standard u većini udičarskih tehnika, pa tako i u odmetu. Pri biranju trebamo paziti na debljinu i kvalitetu fluorokarbona jer se ipak radi o lovu u kojem je struna položena na dnu, te je podložna oštećenjima i bržem trošenju.

Predvez, koji se sastoji od 0,5 do 1,5 m fluorokarbonske strune, treba bit nešto tanji od osnovne strune (ukoliko se radi o najlonu, a ne višenitki), tako da u slučaju zapinjanja izgubimo samo predvez koji se nalazi ispod olovnice.

Konstrukcija samog predveza nije komplicirana. Dakle, na osnovnu strunu stavljamo klasičnu kliznu olovnicu, čija masa zavisi o kurenta i željene daljine izbačaja. Ispod olovnice se stavlja gumeni stoper ili perla, u svrhu zaštite čvora kojim je vezana vrtilica (zogulin) koja se nalazi na kraju osnove, ispod olovnice i stopera. Na kraju gore opisanog predveza stavlja se čvrsta ali elastična udica. Osobno nikad ne koristim udicu manju od 1/0, a najčešće 2/0 i 3/0.

Kod biranja udica te najlona ovdje ne smije biti grešaka, jer se svako oštećenje najlona, biranje jeftinih i nekvalitetnih struna, stare, zahrđale i tupe udice, može skupo platiti gubitkom ribe koju smo čekali i o kojoj ćemo dugo pričati. Dakle, važno je obratiti pozornost i ne dopustiti da nam zbog nemara ili pretjerane štedljivosti izmakne velika komarča.

Nisu samo uvjeti koji vladaju u priobalnom pojasu opasni za opremu, već je to i samo ponašanje ribe.

Naime, ulovljena komarča ima bezbroj trikova kojima se pokušava osloboditi.

Od bjesomučnog otimanja do zalijetanja glavom prema dnu u pokušaju lomljenja udice, preko kretanja prema ribolovcu na obali i naglom promjenom smjera u nadi da će prekinuti strunu, zabijanjem u najbližu rupu, naglim promjenama smjera kad dođe blizu obali, komarča pokazuje zbilja čitav niz načina koji nerijetko uspijevaju i završavaju bijegom. Pogotovo kod manje iskusnih ribolovaca.

Sve to čini ribolov na kraljicu uzbudljivim i izazovnim.

Kako je njeno ponašanje pri izvlačenju ponekad nepredvidivo, tako je i pri samom lovu. Naime, komarča je jako sumnjičava i oprezna riba, pa nerijetko ponuđenu ješku ispituje, povlači je kratko pa je pusti, vrati se na nju i sama kontra ovisi o osječaju ribolovca. Ako prvo izvlačenje traje duže i komarča ne pušta, može se kontrirati odmah, ali obično ju treba pustiti da stekne povjerenje i ješku proguta i ponese.

Zbog gore navedenog je jako važno da ne osjeti otpor i zato se koriste klizne olovnice i role sa slobodnim hodom špule ili baitrunnerom.

Kako se komarča hrani skoro svim živim organizmima sa morskog dna, ostavlja nam prostor za improvizaciju kad je riječ o ješki

Mogu se koristiti skoro sve školjke, veliki morski crv, bibi, rakovi, srdela, lignja itd. Osobno najviše volim koristiti za ješku ono čega u području lova ima dosta, pretpostavljajući da je to za komarču prirodna hrana u tom području.

Srdela je kao kalorična ješka najpogodnija za korištenje u mjesecima iza mrijesta i to cijela, omotana elastičnim koncem radi boljeg zadržavanja na udici.

Volak, dagnja i slično se može koristiti uvijek, baš kao i crvi i rakovi.

Uz te prirodne ješke, često se koristi i kruh, te pastela i sir.

Osobno, kruh, mljevenu srdelu, te sir koristim uglavnom za primamu.

Lov na komarče je, iako stacionaran, uvijek uzbudljiv u čekanju onog poznatog zvuka izvlačenja najlona iz role. Kao što smo već spomenuli, jednom zakačena riba pruža nezaboravan dril, pogotovo ako se radi o većem primjerku.

Jedna stvar koja je neophodna u lovu na komarče je i šprutil koji uvijek mora biti spreman, pogotovo ako se lovi na obali koja nije potpuno položena. Ako smo na nekoj plaži, riba se može, načelno, i nasukati na sprud, ali osobno ipak uvijek kraj sebe držim špurtil, spreman i rasklopljen.

Kako su male komarče puno češće na udici od velikih, pažnju treba obratiti i na to da u more neozljeđene vraćamo sve one ribe manje od zakonski propisanih veličina.

To nije teško, jer u ribolovu s obale komarče obično i izvlačimo žive i neozljeđene.

Kako za lov na komarče može sasvim solidno poslužiti lukobran kakve lučice, obližnja plaža ili uvala, nema razloga da se već danas ne okušate u ovoj nezahtjevnoj, ali itekako uzbudljivoj tehnici.

Dakle, opremu u ruke i – rogi ribaru.

Pozdrav i čuvajmo more!

Franko Alujević