Roman "Samo naši ratovi" - potresno književno svjedočanstvo crnogroskog književnika o ratu u Hrvatskoj i napadu na Dubrovnik

Željko Sekulović je autor ovog romana, ali i više zbirki poezije i drama, a osvrt na njegov roman piše crnogorski književnik i publicist Božidar Proročić.

Njegovo književno djelo ne ograničava se samo na proznu formu, već obuhvaća i poetske i dramske izraze kroz koje autor izražava egzistencijalne i društvene teme, često proizišle iz složenih iskustava suvremenog crnogorskog i šireg balkanskog prostora. Nedavno je objavio izuzetan roman “Samo naši ratovi” koji tematizira napad na Dubrovnik i moralno posrnuće Crne Gore tijekom devedesetih godina, ali i glasove razuma.

Roman Samo naši ratovi Željka Sekulovića snažna je i potresna priča o ratu koji se ne vodi samo na frontu, već i unutar ljudske duše. Kroz lik mladog Rade, autor oslikava generaciju rastrganu između naslijeđenih ideala i surove stvarnosti raspada jednog sistema, svijeta ,,Ideala” lažnih vrijednosti i još lažnijeg patriotizma. Ovo je istovremeno književna analiza i emotivna kronika koja priča o jednoj unutrašnjoj borbi pojedinca suočenog s društvenim i moralnim kaosom. Roman Samo naši ratovi autora Željka Sekulovića sadrži ukupno 34 poglavlja, koja su tematski i narativno raspoređena tako da prate unutrašnji i vanjski put glavnog junaka i sve njegove dileme.

Glavni junak Rade predstavljen je kao psihološki složen lik koji u sebi vodi najžešće bitke. Rastrgan je između žudnje za slobodom da pobjegne od rata i ograničenja sredine i potrebe za pripadnošću porodici, zemlji i generaciji.

Rade se istovremeno bori s vlastitim sumnjama i osjećanjem krivice - osnovno je pitanje je li izdajnik ako želi pobjeći, ili ako ostane i sudjeluje u besmislenom nasilju?

Putovanje koje Rade poduzima – od rodne Podgorice do dalekog Kopenhagena nosi snažnu simboliku. Bježeći iz napete atmosfere rodnog grada prema uređenom sjeveru Europe, Rade traži prividni spas i obećanu slobodu.

Sloboda za kojom je tragao pokazuje se kao iluzija u uređenom danskom društvu on osjeća novu vrstu izolacije i ništavila. Nasuprot tome, Podgorica sa svojom jednoličnom svakodnevicom, skučenim pogledima i rastućim nacionalnim nabojem predstavlja drugi kraj njegovog iskustva. Povratak kući ne znači i povratak miru jer zatečena je stvarnost u Crnoj Gori jednako prijeteća i nejasna kao i njegova usamljenost u inozemstvu. Njegovo putovanje tako prerasta u unutrašnje hodočašće, preispitivanje osobnog identiteta i mjesta kome zapravo pripada.

Trauma rata i pritisak društva te generacijski konflikt

Sekulović realistički i potresno prikazuje posljedice rata na psihu pojedinca i tkivo društva. Rade se suočava s brutalnošću rata prvo posredno kroz vijesti i strah od mobilizacije, a zatim neposredno na frontu. Rat koji bukti na dubrovačkom ratištu ne donosi herojstvo već kaos i traumu - mladići ginu ili se vraćaju slomljeni, moralne vrijednosti bivaju izvrnute, a Rade svakim danom sve jasnije vidi besmisao sukoba.

Autor ukazuje na i na jaz između generacija - jedni rat vide kao dužnost ili nastavak povijesti, dok drugi, poput Rade, shvaćaju da se ta dužnost pretvara u nasilni apsurd koji će im obilježiti život.

U srži romana leže moralna pitanja savjesti i odgovornosti kako osobne, tako i kolektivne. Vječita preispitivanja glavnog junaka predstavljaju glas savjesti pojedinca koji se ne miri s općim tokom. Dok mnogi oko njega nastoje potisnuti osobna pitanja radi lakše poslušnosti, Rade osluškuje svoj unutrašnji glas i pokušava razdvojiti ispravno od pogrešnog. Njegova savjest ga muči dilemama je li kukavičluk pobjeći od mobilizacije ili je veći grijeh sudjelovati u agresiji na nevine? Kolika je krivica pojedinca koji “samo izvršava naređenja”?

Roman ne daje jednostavan odgovor, ali jasno pokazuje da bježanje od moralne odgovornosti vodi u duhovni ponor. Kroz Radeove oči vidimo kako kolektiv lako opere ruke od krivice svako se vadi na “više sile” i “viši cilj” što na kraju stvara pogodno tle za zločine bez pravog osjećaja krivice. Sekulović, međutim, upire prst u sve nas - ratovi su samo naši, zajednički, i teret odgovornosti je na čitavom društvu. Nema potpuno nedužnih ako većina šuti ili pristaje na režim nasilja. Istovremeno, roman afirmira smisao otpora. Iako se čini da pojedinac ne može zaustaviti rat, njegov osobni čin otpora ima nemjerljiv značaj za očuvanje ljudskosti.

Rade posjeduje otpor koji je tih ali snažan, on u srcu odbacuje mržnju prema “neprijatelju” i prepoznaje zajedničku ljudskost. Dirljiv simbol toga je scena na ratištu gdje Rade grli ranjenog hrvatskog vojnika te shvaća da dijele istu sudbinu mladosti bačene u ponoru rata. Taj trenutak solidarnosti s onim protiv koga su ga huškali za Radu predstavlja pobjedu savjesti nad propagandom.

Sekulovićev roman Samo naši ratovi višeslojno je djelo koje uspijeva intimnu priču jednog čovjeka uzdići na nivo univerzalne parabole o ratu, moralu i otporu zlu. Kroz Radu i njegove suputnike, ispisana je sudbina generacije koja je sazrijevala u doba raspada (Jugoslavije ali i moralnog posrnuća Crne Gore), generacije koja nosi ožiljke sukoba i bori se kako bi pronašla novi smisao.

Božidar Proročić

PROČITAJTE JOŠ:

Kome smetaju Hrvati u Boki Kotorskoj? Crnogorski književnik i publicist za Morski HR o gorućoj temi u susjedstvu

U zemlji koja se „hvali“ multietničkim skladom, u jedinstvenom prostoru kakav je Boka Kotorska – dragulju mediteranske civilizacije, Hrvati smetaju samo onima koji i dalje žive u mračnim odajama prošlosti. Onima kojima povijest služi ne da objasni stvarnost, već da je nasilno prekroji. Onima koji ne mogu prihvatiti činjenicu da u

Morski HRJurica Gašpar