Satima se držao za drvo kako bi izbjegao smrt od tsunamija – Deset godina kasnije, još uvijek gradi svoj život

Kenichi Kurosawa nesigurno se priljubio za drvo dok se more dizalo uokolo, potpuno poplavivši ceste ispod njega.

Prije točno 10 godina u šest minuta horora, potres magnitude 9,1 po Richteru – najgori ikad zabilježen pogodio je Japan, 370 kilometara sjeveroistočno od Tokija, što je izazvalo ogroman tsunami koji se srušio na obalni grad Ishinomaki u kojem je Kurosawa živio čitav svoj život.

Tek koju minutu prije nego što su valovi visine 10 metara progutali gradić, Kurosawa, kojemu je tada bilo 40 godina, uspio se popeti na drvo na visinu od tri metra. Obavio je noge oko grane i borio se za vlastiti život.

– Osjećao sam kao da je ocean svuda oko mene. Voda je bila tako hladna da su mi se kosti smrznule, prisjetio se u razgovoru za CNN.

Kada je more doprlo do njegovih koljena, Kurosawa je promatrao ljude u automobilima kako grčevito drže volane dok je voda razbacivala vozila po cesti.

Satima se Kurosawa smrzavao na temperaturama ispod ništice. Razmišljao je o svojoj supruzi, s kojom je uspio kratko porazgovarati na mobitel dok je visio na drvetu, prije nego što je pukla linija. Kada se noć pretvorila u dan, začuo je u daljini kako netko traži pomoć ulažući zadnje atome snage. Ističe da ne zna što se dogodilo s tom osobom, ali Kurosawa je preživio najsmrtonosniju prirodnu katastrofu u povijesti Japana, prenosi Jutarnji list.

Više od 20.000 ljudi je poginulo ili nestalo u razornom potresu i tsunamiju koji je uslijedio. No razaranje je išlo dalje od prirodne katastrofe. Nuklearna elektrana Fukushima Daiichi pretvorila se u posebnu katastrofu u tom dijelu Japana. Iako je elektrana imala morski zid da zaustavi potencijalni tsunami, on je bio premalen da zaštiti Fukushimu od tsunamija visine 10 metara koji se dogodio u roku od 50 minuta od prvog potresa.

Kako je voda nadirala, mehanizmi za hlađenje su otkazivali, topeći gorivo u tri reaktora i izbacujući smrtonosne radioaktivne čestice u okolno područje, koje su se u međuvremenu raspršile i razgradile na manje opasne razine.

Vlada je potrošila gotovo 300 milijardi američkih dolara za obnovu regije Tohoku koju je uništio tsunami, ali u područja oko nuklearke u Fukushimi pristup i dalje nije moguć, radijacija i dalje izaziva zabrinutost, a mnogi koji su otišli nastanili su se drugdje i ondje i ostali.

Unatoč strahovitom razaranju, mnogi preživjeli ponovno su izgradili svoje živote, ali nasljeđe katastrofe zauvijek će ostati u njima.

Ishinomaki, drugi po veličini grad u prefekturi Miyagi, bio je jedna od najteže pogođenih zajednica u tsunamiju. Valovi su pokrili gotovo 5 kvadratnih kilometara zemlje i poplavili gotovo 15% grada, prema podacima Međunarodnog centra za informiranje o tsunamiju.

Tsunami je u tom gradu uništio 50.000 domova i zgrada, uništivši veći dio luke i infrastrukture. Gotovo 3.100 ljudi izgubilo je život.

Vodoinstalater Kurosawa radio je u susjednom gradu udaljenom 12 kilometara kada je njegov grad pogodio potres. Nazvao je suprugu koja se sklonila u banku i s njom se dogovorio da se nađu kod kuće.

Nekoliko minuta kasnije, izdano je upozorenje za tsunami. Ponovno je pokušao nazvati suprugu, ali su linije bile u prekidu. Zabrinut za vlastitu sigurnost, Kurosawa je skočio u svoj automobil i žurno krenuo prema kući kako bi se zajedno mogli skloniti na povišeno tlo. Automobili su jurili pokraj njega u suprotnom smjeru, probijajući se do ranije uspostavljenih zona evakuacije.

Dok se približavao svojoj kući, u daljini je ugledao nešto što je izgledalo poput barijera za tsunami. Kada se približio, shvatio je da su to automobili koje su pomeli valovi, skačući gore dolje.

Očajnički je pokušavao zaokrenuti automobil, a usput je ugledao muškarca koji je pješice pokušavao pobjeći od vode koja je nadirala.

– Uvukao sam ga u automobil kroz prozor i odjurili smo zajedno što dalje od vode. Ali tada je već tsunami bio i ispred nas, prisjeća se.

Ubrzo su se našli stisnuti valovima, pa su napustili automobil i potrčali u potrazi za drvećem. Kada je Kurosawa krenuo uz drvo, pukla je grana i on je pao na nasip. Podigao se natrag na drvo baš u trenutku kada su stigli valovi. Muškarac kojega je spasio učinio je isto.

– Mislio sam da neće uspjeti. Teško je zamisliti snagu tsunamija ako ga niste doživjeli. To je razorna sila koja guta i uništava sve što joj se nađe na putu, rekao je.

Kada je osvanulo jutro 12. ožujka Kurosawa je sišao s drveta, a grad je izgledao kao da ga je uništila bomba.

Dok se vraćao doma, probijao se kroz ruševine, zaobilazeći dijelove olupina brodova koji su se nasukali. Napola srušene zgrade bile su uronjene u vodu, a on se mučio s disanjem udišući zrak natopljen dimom.

Njegova supruga bila je živa, uspjela se evakuirati u školu na povišenom terenu. No preko noći izgubili su prijatelje i materijalna obilježja koja su činila njihove živote.

Sljedećih šest mjeseci Kurosawa i njegova supruga živjeli su u iznajmljenim stanovima i uredima njihovih prijatelja. U kolovozu 2011. godine preselili su u privremeni dom, montažnu zgradu koja im je iduće tri godine bila dom. Kurosawa je iskoristio vještine vodoinstalatera pa je dobrovoljno pomagao zajednici. Još uvijek živi u Ishinomakiju.

– Iz normalne rutine prešao sam u nenormalnu koja je postala nova norma. Prošla je jedna godina, pa i druga, a nenormalna stvarnost ponovno se vratila normali, rekao je.

Pet godina sanjao je kako noću hoda po razrušenom gradu.

Kurosawa kaže da ljudi u Ishinomakiju imaju pomiješane osjećaje prema nuklearnoj energiji u tom kraju baš kao što svaka osoba ima drugačije iskustvo 10 godina nakon katastrofe.

– Ljudi me pitaju kako se osjećam sada kada je prošlo 10 godina. Još uvijek se osjećam kao da živim na toj produženoj vremenskoj crti i trudim se najbolje što mogu, rekao je.

Svih ovih godina Kurosawa se trudi ponovno izgraditi vlastiti život, posao i zajednicu.

Danas se obalni nasipi visine blizu 10 metara protežu duž obale duge 56 kilometara kako bi zaštitili grad od potencijalnog tsunamija. Na periferiji grada iznikla su nova naselja, a neka se još uvijek obnavljaju.

Kurosawa ističe da ‭emocionalnim ožiljcima treba jednako vremena da zarastu baš kao i gradu. Ističe međutim da nema smisla živjeti u prošlosti. Kurosawa danas ima aktivnu ulogu u podučavanju drugih kako da budu što spremniji na katastrofe i nastavlja sa životom.

– Jedna stvar koju sam naučio iz katastrofe je da ljudi trebaju živjeti jedni s drugima. Mislim da nada leži u nama, rekao je.

Za CNN je ispričao također da se ponekad u automobilu proveze pokraj drveta koje mu je spasilo život. Čak se jednom pokušao popeti na njega.

D.G.

PROČITAJTE JOŠ:

Brodica se nasukala na japansku obalu, a stručnjaci se zaprepastili kad su shvatili odakle je…