Sreću pronašla na otoku - Zbog 'Švicarca' koji je bio omča oko vrata, životu u Zagrebu rekla je zbogom!

"Kad sam postala majka, zaposlila sam se u velikoj korporaciji i odlučila kupiti stan. S obzirom na to da nisam imala gotovinu, bila sam prisiljena dići kredit, iako sam i tad bila svjesna da je to omča oko vrata", priča svoju priču, donedavno Zagrepčanka, Snježana Jurković.

U najtežim životnim periodima, svatko od nas barem je jedanput pomislio ili si pak rekao: "dosta mi je svega, otići ću živjeti na pusti otok!" No, malo je onih, dovoljno hrabrih, koji to zaista i učine. Snježana Jurković jedna je od njih. Imala je ova žena dovoljno hrabrosti da tu ideju koja joj se dugo vrzmala po mislima, provede u djelo.

Otok Brač, na koji je Snježana preselila iz Zagreba, nije pusti otok, no kao i svaki drugi otok ima svoje posebnosti na koje se kontinentalci teže prilagođavaju. No, Snježana je odlučila preuzeti i taj rizik, jer život koji je donedavno vodila, više za nju nije bio prihvatljiv. Ovo je Snježanina priča, koju je ispričala za LifeBuzz.hr.

Iako vam se na prvu možda ne čini kao da ju poznajete, Snježanu ste vjerojatno puno puta vidjeli na televiziji ili pak čitali njezine izjave u novinama. Naime, Snježana je jedna od osnivačica Udruge Franak i kako sama kaže, upravo je taj mučni i predugi serijal u njezinu životu, sastavljen od nekoliko teških epizoda od kojih je posljednja u završnoj fazi, zaslužan za veliki preokret u njezinu životu.

- Toliko me je iscrpila ta priča i taj život sa 'švicarcem' da je on razlog broj 1 zbog kojeg sam odlučila preseliti - priča za LifeBuzz Snježana, inače rođena Gospićanka, koja je odrasla u Požegi, a posljednjih 28 godina provela je u Zagrebu. Inženjerka je poštanskog prometa, a u jednoj velikoj korporaciji niz godina radila je kao supervizor pozivnog centra za Hrvatsku, BiH i Sloveniju.

U Zagrebu sam dugo bila podstanar, najprije kao studentica i kasnije kao samohrani zaposleni roditelj. Period podstanarstva i selidbe iz kvarta u kvart trajao je punih 12 godina. Kad sam postala majka, zaposlila sam se u velikoj korporaciji i odlučila kupiti stan. S obzirom na to da nisam imala gotovinu, bila sam prisiljena podići kredit iako sam i tada bila svjesna da je to omča oko vrata. Ali cilj je bio jasan - imati svoju nekretninu i siguran dom za sebe i dijete - priča Snježana.

- Na nagovor moje bankarice, na moju nesreću, potpisala sam taj nesretni chf kredit koji mi je obilježio sljedećih 16 godina. Nekako sam to izdržala i u najgorim mjesecima kada je rata divljala, ali vječno pod stresom koji sam, naravno, prenijela i na dijete. Među pionirima sam osnivača udruge Franak u kojoj sam se odmah aktivirala kao volonter te mi je taj aktivizam sljedeće četiri godine bio kao drugi posao.

Toliko sam vremena i energije u to uložila. Ukratko, svakodnevna borba i jako nateguta situacija; da se ne razbolim, da mogu plaćati kredit, da ovo, da ono… Osjećala sam se kao kad nekom balonu nedostaje jako malo da eksplodira i pukne - prisjeća se.

Doviđenja kreditu

- Otplatom ostatka kredita čiji iznos nije bio malen, završen je dio priče. Posljednje četiri godine sam u privatnoj tužbi i još čekam konačnu presudu vezanu za povrat mojih preplaćenih iznosa. Da se pravda i zakoni zadovolje, jer nam nitko ne može vratiti naše vrijeme provedeno u stresu i financijskim i egzistencijalnim problemima - ogorčena je Snježana.

- Moja bivša firma me prije sedam godina poslala na terenski rad na Brač. Radila sam kao prodajni predstavnik. Po pola godine bih provela na otoku i bilo mi je super. Puno sam radila, ali s guštom. To je trajalo 3 godine, kasnije sam svaki godišnji odmor pa i svaki slobodan dan provodila na otoku. Tad sam ustvari počela razmišljati kako bi bilo super da se tu preselim, ali mi je to tad djelovalo nemoguće.

Lomljenje oko odluke o preseljenju

- Jako sam se lomila. Iskreno, iznenadilo me koliko mi je bilo to teško. Borba s emocijama i kalkulacijama je bila izuzetna. Bilo mi je teško tih posljednjih šest mjeseci biti i živjeti u zagrebačkom stanu. Osjećaj je bio nalik čupanju korijenja. Međutim, kad sam prelomila nisam se više osvrtala. Upoznala sam dosta ljudi koji žive na Braču, a koji nisu otočani i njihova iskustva su me još više ohrabrila na ovaj korak. Brač je lijep, gravitira Splitu, trajektna linija je jedna od najprometnijih, a do Splita je potrebno 50 minuta vožnje. Nije divlji otok, ima sve što je potrebno za život, samo se treba znati organizirati.

Zagreb je ubrzan, troši novac, vrijeme i živce. I onda ti ostane ono malo vremena za sebe i upoznavanje ljepota grada i onoga što on nudi. Onako umorna ostala bih doma ili otišla u prirodu trčati ili planinariti. U konačnici, ostala sam bez posla u korporaciji i odlučila napraviti veliki zaokret u životu, jer se više nisam vidjela na silnom betonu i načičkanim zgradama.

Zagreb je jako skup grad po pitanju prireza, poreza, davanja, pa te ZG vrećice, uz inflaciju koja je pogodila sve, u Zagrebu se uvijek nađe razlog za dodatno poskupljenje. Zagreb je sjajan grad za mlade ljude, studente i mlade poslovne ljude, nije za mlade obitelji s djecom ni za zrelu dob. Najviše su me gušile gužve i putovanje po gradu, od točke A do točke B. Život mi je doslovno curio u autu, na cesti, na raznim avenijama - prisjeća se Snježana.

Pronalazak radnog mjesta na otoku

- Našla sam posao u hotelu, ali proces prodaje stana u Zagrebu se neplanski produžio i morali su naći nekog drugog. Nisam paničarila, jer znam da posla ima, doslovno sam mogla birati. Žurilo mi se jako, da. Čim sam došla, odmah sam našla nešto adekvatnije mojem iskustvu i znanju. Radim u turističkoj agenciji, dočekujem turiste, brinem da sigurno stignu a odredište, ovisno o tome gdje idu i što žele. Uglavnom je riječ o turistima iz Skandinavije.

Malo ribarsko mjesto kao novi dom

Živim u malom ribarskom mjestu, Postira, od 1500 stanovnika. Tu sam kupila manji stan od 35 četvornih metara koji je već sad moj, jer ovaj put nisam dizala kredit - kaže Snježana.

- Osjećam se kao da mi je planina koja mi je pritiskala pluća i gušila me, jednostavno nestala. Još uvijek osluškujem taj osjećaj olakšanja i slobode, jer sam ovdje tek 3 tjedna. Iako sam na Braču već provela mjesece i mjesece života, ipak je drugačije. Sad tu baš živim i jako mi je lijepo, jer za promjenu slušam cvrčke i autom stignem za čas gdje god mi treba.

Bračani su posebni ljudi, oni imaju svoj svijet, izolirani od kopna i to mi je u neku ruku super. Naravno da su lokalni ljudi međusobno više povezani, ali osjećam se prihvaćeno kao mještanka i osoba. Ovdje se svi znaju i tu ljudi pomažu jedni drugima. Kako drukčije funkcionirati kad si izoliran od kopna nego povezanošću. U potpunosti drukčiji stil života nego u gradu.

Brač kao trajno rješenje?

Ne znam, vidjet ću. S obzirom na to koliko mi je preseljenje bilo zahtjevno, mislim da ne bih više mogla proći kroz nešto slično, ali nikad se ne zna što život nosi. Prvo treba preživjeti ovdje zimu, onda ću moći reći više - zadovoljno zaključuje Snježana.

I.G.