Stručnjaci odgovaraju: Je li alepski bor kriv za požare i mogu li se spriječiti sadnjom hrasta?

Svako ljeto dežurni krivac za požare postaje alepski bor, a šumari bivaju proglašeni sukrivcima jer na njemu temelje obnovu opožarenih područja. No, stvar nije baš tako jednostavna, piše Goran Vincenc, glavni urednik časopisa Hrvatske šume.

Cilj Hrvatskih šuma d.o.o. u obnovi opožarenih površina uvijek je bio postići autohtonu, mješovitu sastojinu (šumu), koja bi se sastojala od svih vrsta čije je to prirodno stanište – i raznih vrsta bora, i hrasta crnike, i hrasta medunca, bjelograbića itd. Međutim, stabilna šuma zahtijeva stabilno tlo, kojeg nažalost na području krša nalazimo tek u fragmentima. Kako bi se stvorilo stabilno tlo, potrebno je dopustiti pionirskim vrstama da odrade svoj posao. Takva vrsta je npr. alepski bor, koji se izvrsno pomlađuje nakon požara, izvrsno podnosi posolicu i ostale ekstremne klimatske uvjete, dodaje Vincenc.

Šumari čvrsto iza alepskog bora

U tom smislu, šumarska struka složno i čvrsto stoji iza opravdanosti korištenja alepskog bora kao pionirske vrste, što je potvrđeno i u brojnim znanstvenim istraživanjima i radovima na tu temu.

Alepski bor je izrazito sredozemno drvo, a autohtonih nalazišta ima diljem Dalmacije. Njime je uspješno pošumljavan degradirani krš, a najvažnija mu je osobina ta što korijenjem zadržava tlo, njegova krošnja štiti tlo od isušivanja (ljeti) i erozija (zimi), odbacuje veliku količinu iglica koje popunjavaju škrape i golu površinu, a čijom se transformacijom stvara humus i šumsko tlo.

Isto tako, pod zaštitom krošanja alepskog bora spontano se pojavljuje hrast crnika i druge sredozemne vrste koje tvore stabilnu klimatogenu šumsku zajednicu. Istodobno takve šume zaustavljaju i sprečavaju eroziju, proizvode kisik, zadržavaju vodu, pročišćuju zrak, poboljšavaju kvalitetu tla, štite ga od prejake insolacije i općenito poboljšavaju klimatske uvjete, ispunjavajući one funkcije koje zovemo općekorisnim funkcijama šuma.

Ljudski faktor najčešći uzrok požara

Na žalost velika većina požara nastaje zbog ljudskog faktora, bilo zbog nemara i nepažnje prilikom obavljanja aktivnosti, bilo iz loše namjere. Isto tako, većina požara se razvija na napuštenim i zapuštenim privatnim poljoprivrednim površinama koje su obrasle u makiju. Dodajmo tome i klimatske promjene koje izuzetno pogoduju razvoju požara i jasno je da su svi preduvjeti za nastanak požara ispunjeni!

S obzirom na uvjete na koje stalno nailazimo, pionirska vrsta zbog požara jednostavno ne može odraditi svoju primarnu funkciju – stvaranja uvjeta za uspješan rast ostalih vrsta. Nažalost, sve teže dočekujemo da prođe dovoljan broj godina, koliko je otprilike potrebno za taj proces konverzija u mješovite šume, jer su požari zbog klime i ponašanja ljudi postali sve učestaliji i razorniji.

Jedini koji može nešto promijeniti je sam čovjek i njegovo ponašanje, odnosno odgovornost prema prirodi.

Goran Vincenc, časopis Hrvatske šume