SZENT ISTVAN Austrougarski ponos, na današnji dan zauvijek potopljen na dno Jadrana

Teško bi bilo pronaći poznatiji ratni brod koji je potonuo u Jadranu, u jednom od sukoba iz bezbroj bitaka od SMS-a Szent Istvana, čiji je pomorski grob kao magična misterija uvijek privlačila istraživače iz zemalja koje su sudjelovale u Prvom svjetskom ratu. Čak i danas, nakon što su je posjetile brojne službene organizirane ekspedicije i nekoliko “ilegalnih”, Szent Istvan je ostao jednako misteriozan i nedostupan. Zaštićen od nepoželjnih posjetitelja nepredviljivom prirodom otvorenog mora i velikih dubina, ovaj veliki brod i dalje privlači mnoge ronioce. U pravom smislu te riječi smatraju ga “Jadranskim Titanikom” i vrhunac njihovih osobnih ronilačkih poduhvata, na sličan način na koji alpinisti doživljavaju osvajanje Mount Everesta.

Kako bi ojačala svoju flotu, Austro-Ugarska Monarhija u prvom desetljeću 20. stoljeća donijela je odluku o izgradnji četiri moderna bojna broda – drednoughts klase Tegethoff koji bi, zajedno s četiri broda klase Radetzky, predstavljala kralježnicu od svoje mornarice. Szent Istvan bio je četvrti brod u klasi koji se sastoji od još tri gotovo identična broda – Viribus Unitis, Tegetthoff i Prinz Eugen. Za razliku od svojih sestrinskih brodova koji su izgrađeni u Trstu u brodogradilištu Stabilimento Tecnico Triestino (STT), u brodogradilištu Ganz & Comp. Danubius A.- G u Rijeci, u to vrijeme pod mađarskom vlašću. Bili su to najmoderniji ratni brodovi Austro-Ugarske Monarhije. Glavno naoružanje sastoji se od 30.5 cm kalibra 30.5 cm smještenih u četiri trostruko oklopna tornja. Preostalo naoružanje sastoji se od 15 cm kalibra 15 cm u bočnim slučajevima, petnaest 6.6 cm pušaka, dvije AA strojnice i četiri podvodne torpedne cijevi, po jedan na pramcu i krme i po jedan sa svake strane. Oklopna zaštita je također bila impresivna, oklop debljine 280 mm bio je dovoljno zaštita od teških kalibra. Dvanaest Babcock & Wilcox kotlova i dvije AEG 25,000 ks parne turbine omogućile su joj da dosegne brzinu od 20.5 čvorova.

Szent Istvan je većinu rata proveo u glavnoj pomorskoj bazi u Puli, gdje je dijelio sidro s drugim kapitalnim brodovima. Od ukupno 937 dana otkako je Szent Istvan ušao u austrougarsku flotu, proveo je samo 54 dana izvan luke; to je bilo potpuno nedovoljno za punu obuku posade. Osim čestih zračnih upozorenja, posada nije imala priliku proći kroz bilo kakvu vježbu pod uvjetima borbe, kontrolom štete itd.

U svibnju 1918. zapovjednik austrougarske mornarice admiral Nikolaus Horthy de Nagybanya i njegovo osoblje planirali su veliku operaciju u kojoj je trebala sudjelovati glavna flota, a Tegettthoff divizija bojnih brodova preuzima veliku ulogu. Operacija je predviđala zajednički napad morskih snaga u Otranto baražu, blokadu koju su Entente postavile na ulazu u Jadransko more, kako bi se spriječio izlazak njemačkih i austrougarskih podmornica u Mediteran. Operacija je započela u večernjim satima 8. lipnja, kada su bojni brodovi Viribus Unitis (s admiralom Horthyjem na brodu) i Prinz Eugenom, pratili pojasom razarača i torpeda napustili su pulsku bazu i otplovili do uvale Telašćica u Dalmaciji. Tamo bi trebali čekati drugu grupu. Druga skupina – SMS Szent Istvan i Tegetthoff otplovili su iz Pule 9. lipnja navečer, te je krenula prema jugu, prolazeći linijom sjevernog Jadrana, južnije od otoka Cresa, Lošinja i Ilovika.

U to vrijeme dva talijanska torpedna čamca čekala su u zasjedi kod malog otoka Lutrošnjaka. U talijanskoj mornarici bili su poznati na MAS (Motoscafo Anti Sommergibile – antipodmornice). Formacijom je zapovijedao kapetan zapovjednik Luigi Rizzo. Torpedni brodovi MAS 15 i MAS 21 bili su naoružani s dva torpeda svaki. Brodovi su se počeli vraćati prema talijanskoj obali u 03.00 sati. U 03.15 sati oblak dima izdao je brodove koji dolaze iz sjeverozapadnog smjera. Nakon što su nastavili plovidbu prema uočenom dimu, primijetili su austrougarsku eskadrilu koja se približava. Deset minuta kasnije brodovi su krenuli u napad i prolazeći neopaženo između dva torpedna čamca, na desnom krilu eskadrile, na udaljenosti od 700 m, lansirali su torpeda na bojnim brodovima. Dogodile su se dvije snažne eksplozije, a uz desnu stranu Szent Istvana na razini kotla visoki stup mora se digao u zrak.

Szent Istvan je odmah skrenuo 10 stupnjeva udesno i usporio, ali ubrzo je potpuno stao. Posada je pokušala smanjiti priljev morske vode u trup i ponovno pokrenuti motore. Djelomično su uspjeli, ali more je i dalje ulazilo u brod pod velikim pritiskom. Parni tlak je stalno padao, a s njim i snaga pumpi koje su pumpale morsku vodu iz trupa broda. Nedugo nakon toga nestala je i struja – u 04.20 sati.

U 04.45 sati desne cijevi topova su bile pod morem. Zapovijed za napuštanje broda je dobila posada okupljena na lijevoj, visoko podignutoj strani palube. U 05.58 sati Szent Istvan se počeo okretati, a u 06.05 potpuno se prevrće. Dok se brod prevrnuo, mnogi članovi posade su još uvijek bili na brodu, a svi oni koji su znali plivati, počeli su skakati u more. Neplivači i oni oprezniji, koji su oklijevali skočiti u more, trčali su sa strane u sklizak podvodni dio broda, sve dok nisu stigli do kobilice. Dramatične trenutke prevrtanja zauvijek su zabilježile filmske kamere na Tegetthoffu.

Usput, filmska ekipa se ukrcala na brod koji je trebao snimiti bitku kod Otranta, ali u tragičnom preokretu sudbine, zabilježili su poraz austrougarske mornarice prije nego je bitka uopće i počela. Prevrnuti Szent Istvan plutao je još nekoliko minuta na površini, do 06.12 sati, kada nestaje ispod ogromne koncentracije mora i zraka na površini.

Brodovi za pratnju spasili su preživjele članove posade, među njima je bio zapovjednik Heinrich Seitz. 89 članova posade je poginulo ili nestalo, dok je 976 spašeno, od kojih je 29 ozlijeđeno. Oni koji su poginuli, uglavnom su bili inženjeri koji nisu stigli na vrijeme na palubu, a među njima je bilo 35 hrvatskih mornara.

Položaj olupine je na otvorenom moru, oko 8 nm SW otoka Premuda i oko 14 nm SSW otoka Ilovika. Dubina mora na ovom mjestu je 66 metara, a dno pješčano i djelomično blatnjavo. Brod leži u istom položaju u kojem je potonuo, iako mu se kobilica okrenula prema površini. Zbog svoje duljine, tijekom potonuća, krma je još uvijek stršala, dok je trup odolijevao tlaku i vremenu. Trup broda u međuvremenu nije izdržao veliki napor vlastite strukture, pa se trup vremenom probio. Kada se brod smjestio na dnu, otvorila se pukotina na prednjem dijelu od oko dva do tri metra širine. Brod je ležao na svojoj nadstrukturi, koja je spriječila da glavna paluba potone u blato, a također je uzrokovala da trup ostane nagnut na desno s obzirom na dno na oko 12 stupnjeva. Glavna paluba na krmi stoga nije ležala na dnu, već je podignuta oko četiri metra iznad mora na najvišoj točki. Najplići dijelovi broda su dva velika propelera i dva kormila, od kojih je visina na dubini od 45 metara. Rastegnuti između kormila poput rastrganih zavjesa neke velike dvorane, ostaci su ribarskih mreža koje su, tko zna kada, zapletene na olupinu.

Olupina je zaštićena kao povijesna baština i ratna grobnica, a ronjenje nije dozvoljeno. Nakon toliko godina pod morem, posljednjih godina olupina pokazuje znakove ozbiljne strukturne dezintegracije.

Danijel Frka, Olupine Jadrana

PROČITAJTE JOŠ:

FOTO: OLUPINE JADRANA Nalazište amfora i brod iz Drugog svjetskog rata kod Paga

Misterij i tragedija broda Jakljan konačno rasvijetljeni

PRONAĐENE DVIJE OLUPINE – Razotkrivene sudbine dvaju brodova u Podvelebitskom kanalu