>
Potrebna je velika politička hrabrost kako bi se spriječilo da Moskva zalihe hrane koristi kao svojevrsno oružje i tako riskira smrt od gladi za milijune ljudi, piše svoje opservacije Simon Tisdall za The Guardian.
Koliko još zapadne sile mogu odgađati akciju za probijanje ruske ilegalne crnomorske prehrambene blokade? UN upozorava da ova nepromišljena pomorska opsada, koja sad ulazi u svoj peti mjesec, prijeti “katastrofom nad katastrofama” za desetke milijuna najranjivijih ljudi na svijetu koji ovise o ukrajinskom izvozu žitarica. Ipak, čelnici NATO-a i EU-a vidljivo su posrnuli, razjedinjeni i rastreseni dok se nazire upravo apokaliptična katastrofa.
Pitanja o odgovoru zapada na invaziju na Ukrajinu – kakvo oružje poslati, treba li NATO djelovati snažnije – moraju se promatrati u širem kontekstu: nužnosti obrane temeljnih ljudskih prava na kojima su UN i globalni poredak utemeljeni. Riječ je o žrtvama zločina koje je napravio jedan čovjek. Riječ je o pristojnosti, o vodstvu.
Ono što Putin čini, stvarajući umjetne nestašice i riskirajući izgladnjivanje i glad među milijunima ljudi od Afričkog roga do Srednje Amerike, predstavlja zločin protiv čovječnosti. To je čin koji je država namjerno počinila u sklopu sustavne politike usmjerene protiv civila. Nema argumenta. Ovaj čovjek mora biti zaustavljen!
U idealnom slučaju, Rusi bi to sami učinili. Ipak, iz straha, nemoći ili neznanja, većina zauzima moralni vakuum gdje je nekada bila cijenjena zemlja. Pa što čekaju Joe Biden, Boris Johnson, Emmanuel Macron, Olaf Scholz i svi ostali demokratski čelnici? Putin rudari vode Odese, bombardira silose i krade žito. Koliko djece mora strašno umrijeti prije nego što povuku crtu na moru?
Strah nagriza volju za djelovanjem, iako nevjerojatna inflacija cijena ugrožava njihov nacionalni interes. Ubrzo nakon što je blokada počela, Litva je, hrabro, predložila pomorsku “koaliciju voljnih”, po mogućnosti pod ovlasti UN-a, za pratnju ukrajinskih prijevoznika žita pokraj ruskih ratnih brodova od Odese do Bospora. To je sasvim razumna ideja.
Ali to se nije dogodilo – uglavnom zato što se Biden nerazmjerno boji izravne konfrontacije NATO-a i Rusije, jer je Vijeće sigurnosti UN-a paralizirano i zato što se Macron i Scholz privatno tome protive. Dinamični dvojac Pariz-Berlin, poznatiji kao dvojica marioneta, još uvijek vjeruju da se mogu izvući iz nevolje pritiskom na Kijev.
Samo djelić od 20 milijuna tona žitarica zarobljenih u prepunim ukrajinskim silosima mogao bi se premjestiti na ovaj način. U međuvremenu, budući da uskoro sazrijeva ljetna berba i da nema mjesta za pohranu, beskrajne diplomatske razmjene ne vode se brzo.
O blokadi se raspravljalo na summitu EU i na posebnom “summitu o hrani” u Berlinu. Također će se pojaviti na ovotjednim sastancima G7 i NATO-a. Sve je to u redu ali s nepažljivom Rusijom koja je u divljanju, potrebne su konkretne akcije.
To je bila lekcija prošlotjednog posjeta nesretne britanske ministrice vanjskih poslova Liz Truss Turskoj koji, kao i njezin put u Moskvu u veljači, nije postigao baš ništa. Režim Recepa Tayyipa Erdoğana, koji kupuje projektile od Rusije, a tvrdi da je odan partner NATO-a, bio je predvidljivo dvoličan od početka rata.
Navodno posredujući u rješenju, Ankara je ovog mjeseca dala platformu ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu, glavnom lažljivcu Moskve. “Ruska Federacija ne stvara nikakvu prepreku za prolaz brodova ili plovila”, bez crvenila je izjavio Lavrov. Onda je blesav čovjek sam sebi slagao, sugerirajući da će žito slobodno teći ako se sankcije ukinu.
Bez obzira na svu osudu, Putin možda pobjeđuje, barem nad blokadom. Čini se da su neke afričke zemlje uvjerene propagandom Moskve da su zapadne sankcije problem. Putin zna da mogućnost masovne migracije, potaknuta glađu, dira duboke europske živce. Na neki način, hrana je postala moćnije oružje u njegovom ratu s međunarodnom zajednicom od smanjenja nafte i plina ili nuklearne ucjene.
Što se blokada dulje nastavi, stvari će biti gore, u smislu hitnih situacija s hranom i političkih posljedica. Egipat i Libanon ovisni o uvozu, na primjer, suočit će se s intenzivnim nemirima kako se redovi za kruh produžuju. Ratom razoreni Jemen, gdje je 19 milijuna ljudi već nesigurno u hranu, kronično je nestabilan. Za mnoge u Etiopiji, Somaliji, Keniji i Sudanu pogođenoj sušom, izgledi postaju očajni.
Ne, kažu analitičari Bryan Clark i Bill Schneider s Washingtonskog instituta Hudson. Da su Biden i saveznici poput Velike Britanije bili malo hrabriji, sugerirali su u internetskoj raspravi, Rusija bi mogla biti odvraćena od blokiranja ukrajinskog žita.
Konkretno, pojačano odvraćanje na moru moglo bi se postići korištenjem bespilotnih zračnih sustava dugog dometa poput udarnih bespilotnih letjelica Gray Eagle američke proizvodnje, nedavno obećanih Kijevu. Napredne bespilotne letjelice, kojima će zapovijedati Ukrajinci, ali kojima će upravljati izvođači na daljinu, nose rakete Hellfire i omogućit će Ukrajini “otkrivanje, praćenje i lociranje ruskih površinskih brodova i ako je potrebno da ih potopi”, rekao je Schneider.
Povećanje osjećaja ranjivosti ruskih ratnih brodova iz zraka moglo bi biti dovoljno da se probije blokada bez pribjegavanja ofenzivnim akcijama, rekao je Clark. Sofisticiranije mogućnosti bespilotnih letjelica također bi mogle smanjiti šanse površinskih sukoba sa zapadnim pratećim plovilima. Podmornice Kilo klase Crnomorske flote mogle bi se na sličan način odvratiti pružanjem tehnologije protivpodmorničkog ratovanja.
Da bi uspjela, takva kinetička rješenja zahtijevaju određeni stupanj političke hrabrosti, mašte i odlučnosti koji je dosad nedostajao Bijeloj kući i zapadnim prijestolnicama, kao i kašnjenje Pentagona u posljednjem trenutku u isporuci bespilotnih letjelica Gray Eagle. To se mora promijeniti. Summiteri NATO-a i G7 moraju potopiti njegovu blokadu i poslati ga na dno. Ako istinski žele, mogu.
Z.G.
© 2024 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev