TRAGOM POMORSKE BAŠTINE 16: O našemu kaiću BG 221

U izradi serije nacrta „Stogodišnjaka“ došao je red i na jednog malog ali dragog, koji je dio obiteljske baštine. Barka, danas bi je službeno nazivali brodica za nas je uvijek bio kaić, naziv koji se u narodu koristi za manje plovilo. Po obliku gradnje i po tipologiji je pasara. Sagrađen je davne 1900. godine u Salima, gdje je od malo hrastovine, više brijesta i crnike napravljen kostur na koji je zabijena oplata od borovine. Brodogradnja u Salima je u to doba bila ozbiljna i vrijedna djelatnost, dosta povezana sa korčulanskim odnosno betinskim brodograditeljima.

Spominju se Mate Filipi koji je 1845. godine stigao iz Tisnog nakon što je oženio kćer kalafata Bepa Urode iz  Betine, i njegov učenik Paško Mihić čije se brodogradilište u Salima spominje 1906. Tko god da je bio graditelj, kaić je čvrsto građen, lijepih linija sa uspravnim statvama i po svim je karakteristikama betinska škola gradnje. Po pričanju starijih kaić je 1940. godine rekonstruiran i od tada je veći dio vremena na vezu u uvali Lanđin. Moj otac Marijan kupio ga je 1969. godine te je do konca životnog vijeka bio u vlasništvu obitelji sa vezom u Tkonu. U opremi samo osnovno – sidro i dva vesla. Kasnije je opremljen vanbrodskim motorom Tomos 4.

Korišten je za prijevoz svega i svačega, kao i za mali obalni ribolov. Po pitanju ribolova otac je bio svestran pa se koristilo vrše, popone, gaunare, parangale. Išlo se na losture, pa pletene vršice za glavoče, ciple, grmalje i neizostavno traina i tunja. Sve to najčešće oko Žižnja i Košare na Donjemu moru. Ja sam radije ronio na dah kunjke i kamenice kraj Čavatula i Babca. Kaić je mogao povesti dosta tereta pa je više puta pretovaren, kao sabunjer bio na rubu potonuća. I kako to često biva u biografijama naših drvenih brodova, kaić je skončao tri godine nakon svoga gazde. Ispilan je i zapaljen 2007. godine a njegov se dim nadvio nad toliko poznatim arhipelagom.

Izmjera je napravljena u nekoliko faza a dovršena je 1989. godine a nacrt 2021. Rađena je uobičajenim postupkom pomoću libele, metra konopa olovke i papira.

Redovno mi stižu upiti maketara ali i drugih može li se nacrte dobiti ili kupiti. Svakako razumijem takove upite jer sam i ja kao mladi maketar bezuspješno pokušavao nabaviti neki nacrt naših tradicijskih brodova. Iako je put do gotovog crteža jako dug, i od mnogih ljudi sam čuo, kao savjet izreku vrijeme je novac, ja ću ovdje radije po onoj nije u šoldima sve i uz ovaj tekst objavit ću i veći dio nacrta isključivo za osobnu upotrebu. Jedna od mogućih koristi ove objave je i prikazati što bi jedan crtež trebao sadržati da bi zaslužio naziv nacrt. Možda će se nekome ove riječi učiniti malo prenapuhane pa ću malo pojasniti što time mislim.

U posljednje vrijeme  sve je više projekata sa temom pomorska baština koji se odvijaju uz financiranje iz EU fondova. Zapravo prilika ne može biti bolja da se konačno bogatstva koje su stvorili naši preci obrade i na jedan suvisli i atraktivan način ponude na uvid javnosti. Tu su onda priče iz života, predmeti, obnove drvenih tradicijskih barki i izrada tehničke dokumentacije i nacrta, maketarske i druge radionice. Ovdje ću se fokusirati samo na dio koji se veže uz temu a to su nacrti.

Izradu nacrta se želi povjeriti stručnjacima. Rekli bi pa normalno, što tu ima loše? Kao i u cijelom projektu sve je gotovo idilično i na sve strane kao vatromet pršte riječi kao izvrsnost, akademija, majstorske radionice, svi se sretno smiju, popunjavaju se papiri o realizaciji, troše se novci iz odobrenih proračuna. Stručnjaci izlaze na teren snimaju barke… STOP. Da upravo tako, nema libele, nema metra, barke se snimaju fotoaparatom. Sve slike se ubace u stroj i čekamo da mašina izlista nacrt. Kao u Baltazaru. Pa ne bi ni to bilo tako loše, moderna vremena, ali mašina ne zna osnovne principe drvene brodogradnje.

Ne zna koji su to ključni elementi konstrukcije drvenog broda. To izgleda ne zna ni ekipa koja je mašinu nahranila podacima, pa jadna mašina izbaci svoje, struka prepiše, otisne pa na panou osvane informacija, NE – dezinformacija o konstrukciji i elementima gradnje drvenog broda. Takva dezinformacija vremenom će se pretvoriti u znanje a onda drvena brodogradnja postaje upravo ono što je moj uvaženi kolega i prijatelj Velimir Salamon davno rekao: „Zar je potrebno da drveni brod postane arheološko nalazište da bi zavrijedio pažnju javnosti?“  O projektima bi se mogla napisati malo veća priča ali to ću prepustiti nekom drugom ili možda drugom prilikom. Neka svatko radi po svojoj savjesti.

Vratimo se mi našem kaiću. U crtanje nacrta i oslikavanje uloženo 158 h rada. Vrijeme za mjerenje i sva druga priprema i promišljanja ne mogu se prikazati ali obično je i znatno veće od samog crtanja. Nadam se da su ovaj tekst i crteži bili korisni i da će se netko odlučiti za izradu makete kaića BG 221.  a do neke druge teme zdravi i veseli bili.

Nenad Bojmić

PROČITAJTE JOŠ:

TRAGOM POMORSKE BAŠTINE 15 Maketarstvo: Nove tehnologije, nove mogućnosti, stare priče