VIDEO Otapanje Arktika oslobađa drevne viruse i bakterije koji su do sad bili zakopani u debelom ledu Sibira

Znanstvenici su nedavno "oživjeli" nekoliko velikih virusa koji su dotad bili zakopani u debelom ledu Sibira desecima tisuća godina.

Najmlađi od njih je star 27.000 godina, a najstariji – Pandoravirus – ima 48.500 godina, najstariji virus ikada oživljen. Svijet se nastavlja zagrijavati, a permafrost topljenjem oslobađa organsku materiju zamrznutu tisućama godina, što uključuje i bakterije i viruse. Neki od njih još uvijek se mogu razmnožavati.

Posljednji takav posao obavila je skupina znanstvenika iz Francuske, Njemačke i Rusije: uspjeli su oživjeti 13 virusa, egzotično ih nazivajući Pandoravirusom i Pacmanvirusom, izvučenih iz sedam uzoraka sibirskog permafrosta, prenosi portal The Conversation.

Ako pretpostavimo da uzorci nisu kontaminirani tijekom ekstrakcije, što je uvijek teško jamčiti, oni predstavljaju održive viruse koji su se posljednji put replicirali prije nekoliko desetaka tisuća godina.

Ovo nije prvi put da je održivi virus otkriven u uzorcima permafrosta. Ranije studije otkrile su Pithovirus i Mollivirus.

U ranoj studiji koja još nije pregledana, autori tvrde da je “legitimno zapitati se o rizicima koje predstavljaju prastare virusne čestice koje su ostale zarazne i vraćaju se u cirkulaciju topljenjem slojeva permafrosta.”

Prema tome, što zasad znamo o rizicima koje predstavljaju ti takozvani “zombi virusi”?

Svi virusi koji su dosad izolirani iz tih uzoraka su golemi DNK virusi koji pogađaju samo amebe. Oni su daleko od virusa kojima se mogu zaraziti sisavci, a kamoli ljudi i malo je vjerojatno da bi mogli predstavljati opasnost za čovjeka.

Ipak, jedan takav golemi virus, naziva Acanthamoeba polyphaga mimivirus, povezuje se s upalom pluća u ljudi. No ta povezanost je još uvijek daleko od dokazane. Ne čini se da bi virusi izvučeni iz uzoraka permafrosta mogli predstavljati opasnost za javno zdravlje.

Nešto važnije područje koje izaziva zabrinutost je činjenica da bi topljenje permafrosta moglo osloboditi tijela davno umrlih ljudi koji su možda umrli od neke zarazne bolesti i tako tu zarazu vratiti natrag u svijet.

Jedina zaraza koja je globalno istrijebljena su boginje. Ponovno vraćanje boginja, pogotovo na izoliranim lokacijama do kojih je teško doći, bila bi globalna katastrofa. Dokazi o zarazi boginjama pronađeni su u tijelima zakopanima u permafrostu, no pronađene su samo djelomične sekvence gena, dakle razlomljeni dijelovi virusa koji ne mogu nikoga zaraziti. Ipak, virus boginja može preživjeti i zamrznut na temperaturi od minus 20 stupnjeva Celzijusa, no samo nekoliko desetljeća, a ne stoljećima.

U posljednjih nekoliko desetljeća, znanstvenici su ekshumirali tijela ljudi koji su umrli od španjolske gripe i pokopani su na područjima prekrivenim permafrostom na Aljasci i na sjeveru Norveške. Taj virus uspješno je sekvenciran, ali nije kultiviran iz tkiva tih ljudi. Virusi influenze mogu preživjeti zamrznuti najmanje godinu dana, ali vjerojatno ne nekoliko desetljeća.

Veći problem mogle bi predstavljati bakterije

Drugi tipovi patogena, kao što su bakterije, mogle bi predstavljati problem. Tijekom godina zabilježeno je nekoliko slučajeva zaraze antraksom (bakterijska bolest koja pogađa ljude i stoku) među sobovima u Sibiru.

Jedan od većih takvih slučajeva izbijanja zaraze dogodio se 2016., a doveo je do smrti 2.350 sobova. Dogodio se istovremeno kada i neobično toplo ljeto, što je dovelo do pretpostavke da ga je možda izazvalo oslobađanje antraksa iz permafrosta koji se tog ljeta otopio.

Identificirani slučajevi izbijanja zaraze antraksom među sobovima u Sibiru sežu u prošlost do 1848. godine. U tim slučajevima, ljudi su također bili zaraženi nakon što su jeli meso uginulih sobova. Drugi znanstvenici su pak naveli alternativne teorije koje se ne oslanjaju nužno na topljenje permafrosta, već na prestanak cijepljenja protiv antraksa i pretjerano množenje sobova.

Čak i ako je topljenje permafrosta zaista izazvalo zarazu antraksom koja je imala ozbiljne posljedice za lokalnu populaciju, malo je vjerojatno da bi ti lokalni slučajevi zaraze izazvali globalnu pandemiju.

Također postoji zabrinutost od toga da bi se topljenjem permafrosta u okoliš mogli osloboditi antimikrobno-otporni organizmi. Postoje solidni dokazi iz nekoliko studija da se geni za antimikrobnu otpornosti mogu pronaći u uzorcima permafrosta. Ti geni su genetski materijal koji omogućava bakterijama da postanu otporne na antibiotike, a mogu se širiti s jedne bakterije na drugu. To ne iznenađuje, jer su mnogi ti geni evoluirali iz organizama u zemlji koji su stariji od antimikrobne ere.

Ipak, okoliš – a pogotovo rijeke – je duboko kontaminiran takvim organizmima i genima za otpornost. Malo je vjerojatno da bi bakterije koje se oslobađaju topljenjem permafrosta mogle značajno pridonijeti već ionako velikom broju gena koji se već nalaze u našem okolišu, piše N1.

I.G.