VREMEPLOV GURMANIJE Šibenčani i Zadrani su službeno prvi uživali u bakalaru, i to u 15. stoljeću

Eto kako vrijeme brzo prolazi. Mislio sam odmah početkom godine napisati nastavak priče o tome kako su izgleda Šibenčani i Zadrani službeno prvi uživali u blagodatima bakalara i to već u 15. stoljeću. Naime, zahvaljujući gospodinu Željku Konforti koji mi je preporučio jednu knjigu u kojoj se opisuje i pustolovina našeg starog dobrog Pietra Querinia koji je donio bakalar u Veneciju pa tako i kod nas. Već smo o tome pisali, ali idemo vidjeti kako je upravo Pietro, pripadnik ugledne mletačke obitelji, nakon povratka s Lofota donio bakalar u Veneciju i upoznao južnu Europu s ovom vrstom ribe. Kako i onda tako sve do dan danas to za norveško gospodarstvo ima neprocjenjiv značaj. Moramo reći i to da riječ bakalar u Hrvatskoj potječe iz Venecije gdje ga nazivaju „baccala“, a u drugim dijelovima Italije „merluzzo bianco“.

Prošli put smo vidjeli koje je probleme naš Pietro imao ploveći prema sjeveru. Ako se ne sjećate, pročitajte u prvom nastavku. Iz Kadiza je krenuo dalje. Srećom, sve je lijepo zapisano. Postoji i dokumentarac o tome.

U ovoj našoj priči ima „šuga“ i u drugim stvarima osim u bakalaru i spizi. Ali idemo najprije vidjeti i to moramo ukratko, kako je nakon velike havarije ostao živ tek mali dio posade, među kojima eto i naša dva zemljaka.

Pietrov opis je strašan, nekoliko puta je mislio da su svi gotovi. Strašno je sve ono što su prošli, (bolje o tome i ne pisati) i kako su se „škapulali“. Uglavnom, usud je htio da se, kad su mislili da je stvarno sve gotovo, dočepaju otočića Sandoya.

Ne vjerujući da su ostali živi, pronašli su i kolibu. Usud je htio da tražeći, onako pregladnjeli, školjke za jelo, pronađu veliku, kako kaže „tek nedavno uginulu ribu“ koja ih je nahranila. Ovdje su ostali nekoliko mjeseci pomažući otočanima a oni prema njima „s očitovanjem njihove velike ljubavi prema bližnjem“.

Duga je ovo priča, poštovani čitatelju za naš Morski. Pietrovo izvješće puno je detalja o ljudima, mjestima, ponašanju žena i ljudi za koje kaže da su najpošteniji i čedni.  Ajmo pročitat koju o bakalaru:

“Tijekom godine ribari hvataju neizmjernu količinu ribe i to samo dvije vrste. Ribu, koje ima najviše, zovu stockfisi, druga je list (hippoglasus) divne veličine, vjerujem da svaki teži oko dvjesta libri (1 libra = 340 gm). Bakalar suše na slanom morskom vjetru nakon čega postane tvrd kao drvo. Kada ga spremaju za jelo, tuku ga najprije ušicom od sjekire dok ne dobije izgled  poput niti od tetiva, a zatim mu dodaju maslac i začine. Bakalar je trgovačka roba od neprocjenjive vrijednosti na Sjevernom moru. Veliki list sječe se u komade, soli i takav je dobar za jelo.“

Zamislite, poštovani čitatelju, stoljeće je 15.

Vjerujte mi da bih tako rado podijelio sve detalje ovog putovanja, ali, mislim da je gospodinu uredniku i ovo previše. A još ni gotov nisam. Naime, sva ova putevšestija ne mogu proći bez „našeg svita“. Veliku pomoć je Pietru i njegovoj ekipi pružio jedan „naš čovik“, u ono doba Pietrov zemljak. U stvari Hrvat.

Pietro je tražeći sve načine kako se vratiti kući, čuo i savjet da ako žele izbjeći rat koji je harao tim krajevima i dugo putovanje morem, najbolje je da posjeti izvjesnog Zuana Franka. Njega je danski kralj imenovao vitezom, a živio je u jednom dvorcu u Švedskoj do kojeg im je trebalo, kako kaže, pedeset dana putovanja. A sad ćete se začuditi kad vam kažem da je gospodin Franko koji je živio u dvorcu Stegenborg zapravo bio Ivan Anž Frankopan kojega je švedski kralj koji je vladao Danskom i Norveškom, Erik Pomeranski, imenovao gospodarem tada važnog dvorca u južnoj Švedskoj.

Pietro je pun hvale za našega Frankopana koji ih je ugostio i itekako im pomogao u povratku u domovinu. Tako dakle ide priča, u stvari samo mali dio priče o počecima onoga što se ne može ne voljeti u našim krajevima – njegovog veličanstva BAKALARA. A ono što mene posebno veseli, neka mi nitko ne zamjeri, je to da su u cijelom tom pothvatu, u cijeloj ovoj priči koju ne bi izmislio ni najbolji scenarist, sudjelovali i moji zemljaci. Njih dvojica koji su preživjeli sve i vratili se kući. S bakalarom naravno, sudjelujući i u kasnijoj priči.

Pošto bakalar obožavam, pričinja mi veliko zadovoljstvo da su upravo (naravno, barem kako nam je poznato i što je zapisano) Alvise di Nasimben da Zara i Andrea di Piero da Sebenico prvi „našijenci“ koji su uživali u bakalaru. Uzimajući u obzir sve što su prošli, siguran sam da im je bakalar bio kao melem. Slučaj je tako htio. Hvala im. Dragi moji uživajte u bakalaru, sretan vam Uskrs i dobro vam More…

mr.sci. Željko Krnčević

PROČITAJTE JOŠ:

Izgleda da su Šibenčani i Zadrani uživali u prvom bakalaru na ovim prostorima, i to u 15. stoljeću!

POVIJEST BAKALARA Tajna duga, koliko i tradicija